Ekstremizam, radikalizam i terorizam postaju ozbiljan problem u bosanskohercegovačkom društvu, koje je pogodno za manipulaciju i vrbovanje zbog interetničke dinamike i kompleksnog političkog sustava nerazumljivog prosječnom građaninu i građanki. Aktiviranje radikalnih grupa posebno se intenzivira prilikom obilježavanja godišnjica žrtava ratnih zločina, neustavnog dana entiteta Republika Srpska 9. siječnja/januara, kao i sportskih utakmica koje obuhvaćaju klubove iz različitih gradova.

Prošle godine, obilježavanje 9. siječnja/januara je uključilo navijače nogometnog kluba iz Prijedora „Rudara“ koji su nosili baklje i transparente „To je naša đedovina, jedna jedina Srpska Republika”. Također, navijači su nosili i zastavu ratnog zločinca Ratka Mladića. Sportske aktivnosti već 20 godina obiluju ratnim porukama koje upućuju na žrtve i ratne zločince određene etničke skupine, a sankcije se donose tek kada takvi događaji postanu viralno javni. Također, tijekom prošlogodišnje utakmice nogometnih klubova Zrinjski i Posušje, navijači Zrinjskog su veličali ratnog zločinca Slobodana Praljka i prikazali zastavu s njegovom fotografijom na tribine stadiona u Mostaru, baš kao i navijači Širokog Brijega u utakmici protiv Sarajeva. Ovakve poruke stvaraju drugačiju percepciju o sportu i stavljaju naglasak na etničke tenzije te potpiruju mlađe generacije.

Veliki problem su i Facebook grupe koje objavljuju sadržaj radikalnog karaktera prepunog govora mržnje, a koje se, iako redovno prijavljivane od građana i građanki, rijetko brišu. Tako su aktivisti neformalne grupe “Samopoštovanje” u Prijedoru na svojoj Facebook stranici prije dvije godine, “obećali” da “uskoro neće biti teritorije za slobodno šetanje ‘bijelih traka’”, stvarajući tako strah i najavljujući nasilje.

Radikalne grupe „mame“ ljude podložne prihvaćanju različitih ideologija koje iziskuju nasilje kao rješenje problema i koje često stvaraju ideologije koje podliježu mitovima i revizionizmu.. Takvi ljudi su najčešće lošeg ekonomskog statusa, tinejdžeri, osobe koje žele pobjeći od trenutnog problema ili s određenim psihičkim poteškoćama. Takvim „ranjivim“ skupinama ne treba puno vremena da u nekoga steknu povjerenje. Vrbovanje se najčešće odvija u „toploj atmosferi“ gdje osobe steknu osjećaj sigurnosti. Nedavno sam naišla na istraživanje koje navodi pojam recipročne radikalizacije. Naveden je grad Mostar kao primjer gdje je ovaj fenomen najčešći. Prema ovom primjeru, navijači u Mostaru, su “izrazili krajnju netrpeljivost prema Bošnjacima s “druge strane”, dok Bošnjaci u istom gradu izražavaju “viši obim podrške borbi na stranim ratištima”. Gledajući iz perspektive građanke Mostara, ovaj rezultat me ne začuđuje jer vlasti na svaki način čine da podjele budu vidljive. Ovi se narativi, nažalost, nastavljaju njegovati kroz lokalne medije koji, zbog manjka sredstava, ne plasiraju istraživačke priče te zbog toga određeni problemi ne izlaze na vidjelo.

Ono što ne škodi spomenuti ni uzastopno ponavljati je da vladajućim političkim elitama, kojima opet, upravljaju svjetske elite, odgovara recipročna radikalizacija, ali i recipročna etnička netrpeljivost zbog održavanja na vlasti. Prema istraživačkom projektu PAVE iz 2022. godine, radikalizacija na Zapadnom Balkanu je uzrokovana naslijeđem ratova iz 90-ih čija se retorika nastavlja kroz generacije. Ne tako davno, moj prijatelj je išao sa mnom u Sarajevo, no njegova rodbina je tada izrazila zabrinutost što putuje rekavši da su u tom gradu “mudžahedini”. To pokazuje da mladi, iako osjećaju znatiželju i želju za putovanjem, mogu dobiti sasvim drugu percepciju o gradu zbog narativa svojih bližnjih. Širenjem straha mlađoj generaciji radi se usluga onima koji žele podjele i nasilje. U stvaranju pogrešne percepcije druge etničke skupine ide se toliko daleko da se stvara slika da je samo “suprotna strana” izvor radikalizma i ekstremizma. No, kada bi percipirali instrumentalizirano stvaranje etničke mržnje prema drugome kao potencijalno buduće nasilje, bi li se razmislilo o narativima koje takve poruke šalju?

Jedan od najčešćih instrumenata za radikalizam je pogrešno tumačenje vjere koje se iskorištava za više ciljeve i znatno razlikuje od tradicionalnog vjerovanja, što mnogi ljudi ne znaju. Tako se salafizam često, u zajednicama koje nemaju većinski muslimansko stanovništvo, izjednačava s islamom i stvara pogrešnu percepciju o toj vjeri. Zbog toga je čest argument osobama na društvenim mrežama, da je islam vjera koja je povezana s radikalnim grupama, što nije istina. S druge strane, i katolička vjera u svojim nedjeljnim propovijedima propagira “udruživanje” i “zajedništvo” koje zapravo znači izolaciju od drugih i drugačijih. A izolacija i stvaranje grupa može stvoriti nasilje prema drugačijima.

Jedno od rješenja za sprječavanje radikalnih grupa je resocijalizacija, pružanje psihološke pomoći i kaznene odredbe, tako da se institucije Bosne i Hercegovine trebaju ozbiljno pozabaviti ovim pitanjima  i na ovome je potrebno još puno raditi. No, to nije nadležnost građana i građanki i ono na čemu oni mogu raditi je stvarati zdrav diskurs u okolini u kojoj se kreću. Izazivanje straha je nešto što se plasira na više kanala i na svakodnevnoj bazi, stoga je bitno da kritička misao bude pravi odgovor na takve narative.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.