Nama koji nismo pamtili socijalizam, ali ni sam rat, informacija o tom vremenu se dobijala usmeno poput epske pripovijesti koje su prenosili stariji, bazirane na njihovim sjećanjima, koja su isto tako bila romantizacija prošlosti. Ono što je obilježilo odrastanje moje generacije jeste bremeniti politički jezik (entiteti, kantoni, konstitutivni narodi, suživot). Sve su to bile apstraktne riječi za dječiji um. Kada sam kasnije razmišljao o tome, pitao sam se šta je tada radio moj vršnjak iz Njemačke ili Norveške, uljuljkan u vlastitu bezbrižnost i sigurnost. Postratno društvo vam da jasan spisak prijatelja i neprijatelja, dihotomija „mi i oni“, u kojoj je sve čisto i jasno objašnjeno, bez propitivanja.

Moja familija se dosta rano odlučila za odlazak u Hrvatsku na more, 2000. godine, u vrijeme kada je to u Banjaluci bio svojevrstan tabu – susjedi i dio rodbine su nas upozoravali, strašili, prebacivali nam da idemo krvolocima, spominjali Oluju i Bljesak i prorokovali da će nas, zaboga, sigurno neko napasti. Zloguke najave se nisu ostvarile, a ja sam imao dojam da im je bilo malo krivo što nam se ništa strašno nije desilo. Kasnije će ti isti ljudi dobiti zetove Hrvate i nasmiješeno retuširati vlastite stavove i prošlost. Taj odlazak na more je ujedno bio moj prvi put van granica BiH, a mama će mi kasnije objasniti da je to prije, nekada, sve bila jedna država i da granica nije postojala; bila je vidno tužna. Išli smo na Brač porodičnim prijateljima, gdje je  moja familija ljetovala prije rata, a ovo prvo postratno ljetovanje će se poklopiti i s djedovim dolaskom iz izbjeglištva.

Veselio se ponovnom dolasku na Brač, iako ta radost, naravno, nije dugo trajala, jer kao da je tada shvatio da ništa više nije isto. Socijalizma više nije bilo, ali ni njegovih prijatelja koji su u međuvremenu preminuli. Ostao je samo bijeli brački kamen, otporan na istorijska previranja. Djed više nikada nije posjetio Brač. Sve što nam se kasnije dešavalo bilo je u sjeni rata. Rat je bio poput neke sjene koja nam je svojevrsno visila nad glavama. Ma šta se u svijetu dešavalo, mi smo nekako ostajali u vlastitom paralelnom univerzumu, u kojem rat nikad zaista nije prestao već samo dobijao nove moduse, egzistirao verbalno. Starije generacije su kao bijeg od realnosti koristile jugonostalgiju, koja je bila poput nekakvog egzistencijalističkog anestetika. Rat je bio pozicija iz koje se sve objašnjavalo, koji je bio poput nekog filozofskog prauzroka svih stvari (PTSP-a, siromaštva, komplikovanih porodičnih odnosa). Moja prva nezavisna saznanja o ratu, mimo porodičnih priča, došla su putem interneta, tačnije YouTube-a. Tu sam imao priliku da vidim tu nerafinisanu verziju događaja, razorene gradove, strijeljanja, logore – sve uredno memorisano u servere YouTube-a. Ta verzija je bila puno mučnija od patriotskih tirada o herojstvu, mučeništvu, oslobođenju – kasnije sam shvatio da su te apstraktne fraze samo maska za brutalnu stvarnost rata.

Rat nastavlja da ubija i poslije svog završetka, decenijama, no u društvu u kojem je mentalno zdravlje tabu-tema, ovo prolazi neopaženo. PTSP se tretira alkoholom, salijevanjem strave, a kada se čovjek ubije pod teretom vlastitih trauma, ustaljene fraze su „pa bio je miran i dobar“. U neku ruku postratnim generacijama je lakše, jer ih je ono najgore zaobišlo, a i bolje su se adaptirale na surovi tranzicioni kapitalizam, mlađi su i lakše im je migrirati. Kako vrijeme prolazi, ni nacionalistička ideologija nije više onako moćna kao u prošlosti, iako sveprisutna, više nije sposobna za pokretanje masa, ratne priče iz devedesetih postaju nedovoljno jake da drže društvo na okupu tako snažno kao nekada. Učesnici prošlih ratova su sada ljudi u petoj, šestoj deceniji života – na putu ka starosti i svome biološkom kraju. Na neki način doživljavaju sudbinu svojih prethodnika, učesnika NOB-a  čije su priče iz tog perioda njima već bile daleka prošlost. Sjećanje se neumitno mijenja i deformiše s protokom vremena, dodaju se stvari kojih nikada nije ni bilo, kako je to lijepo sročio slovenački sociolog Mitja Velikonja – jugonostalgija nam ne govori koliko nam je tada bilo dobro, nego koliko nam je sada loše.

Kada na mnogobrojnim pretraživačima ukucate Bosnia, algoritam više ne izbacuje fotografije razaranja i masovnih grobnica već su tu većinom njene prirodne ljepote: Una, Sana, vodopad Kravica. Trip Advisor neupućenim zapadnjacima Bosnu i Hercegovinu opisuje kao zemlju traumatične prošlosti, ali netaknute prirode. Postavlja se pitanje: da li je to naša čitava zaostavština 25 godina od završetka rata?

Sandro Hergić  je rođen 1990. u Banjaluci, profesor filozofije po profesiji. Bio je aktivan u više nevladinih organizacija bavio se sindikalnim organizovanjem, a kratko je radio i kao dispečer. Povremeni saradnik na Impuls portalu. Živi u Banjaluci.