Ogromnim slovima crvene boje krajem septembra je po spomen-ploči na Kazanima ispisan tekst: Caco živi u nama 10 br. Ovaj gnusni čin skrnavljenja ionako skromnog obilježja brutalnog smaknuća mahom sarajevskih Srba, koliko god to morbidno zvučalo, zatvorio je krug: posveta dželatu ispisana preko nepotpunog spiska njegovih žrtava nije samo bolni šamar porodicama ubijenih već i epilog priče o gradu koji je u najtežim danima svoje 1.425 dana duge opsade imao snage zaustaviti zločince u vlastitim redovima da bi im se tri decenije kasnije pridružio.

Kazani

Usjek na Trebeviću postao je masovna grobnica još uvijek neutvrđenom broju većinom nebošnjaka koji su od ljeta 1992. do 26. oktobra 1993. odvođeni iz svojih domova i potom nestajali bez traga. Transkripti sa suđenja četrnaestorici optuženih i osuđenih za razbojništva i ubistva svjedoče da su žrtve pronađene u Kazanima i blizu njih bile krive zbog svoje nacionalnosti – Srbi i Hrvati, ili zbog pohlepe zločinaca – Bošnjaci i Ostali. Najčešće se pominje 29 ubijenih, odnosno 32 žrtve, što su novinarima svojedobno otkrili istražitelji. Kako god, utvrđeno je da su egzekutori bili nemilosrdni, svoje žrtve su nakon egzekucije bacali u jamu, posipali potom kreč, neke su i spaljene, sve do tog famoznog oktobarskog dana kada je država Bosna i Hercegovina krenula u službeni obračun s kriminalcima iz vlastitih redova. Kad su se strasti nakon akcije stišale, počele su ekshumacije iz zloglasne jame. Proces je, iz nikad saopćenih razloga, prekinut, a pronađeni ostaci u 28 vreća sahranjeni u sekundarnu grobnicu, na kraju sarajevskog groblja Sv. Josip, nadomak Pomoćnog stadiona Koševo. Pred vojnim sudom u Sarajevu Cacinim potčinjenim su izrečene kazne od 10 mjeseci do 10 godina zatvora, najviše zbog toga što su se i ubice i saučesnici branili izvršavanjem naredbi pretpostavljenog starješine, ali i zato što ih optužnica nije teretila za ratni zločin, pa čak ni za podmukla ubistva već za tzv. obična, a uz to većina je osuđena jer ubistva nisu prijavili policiji, a ne za sudioništvo u njima.

Žrtve su i nakon smrti i ekshumacije različito tretirane. Posmrtni ostaci zapovjednika HVO-a su vraćeni porodici i sahranjeni u Sarajevu, neki su posthumno razmijenjeni, a iz onih 28 vreća identificirani su ostaci pet žena i deset muškaraca od 27 do 66 godina starosti stradalih u Kazanima. Dvije su žrtve Ukrajinci, dvije hrvatske, jedna bošnjačka i deset srpske nacionalnosti. Među njima je i majka Slobodanke Macanović, koja je u času nestanka svojih roditelja na drugom kraju grada pomagala Armiji BiH da sačuva linije odbrane. Marina i Radoslav Komljenac ni do danas nisu sahranjeni: za Radoslavom se traga, a Slobodanki je uručena, pa potom ponovo zatražena jedna jedina majčina kost, po kojoj je identificirana. I Predrag Šalipur je bio borac Armije BiH, i to 10. brdske: njegova odanost Sarajevu i predratnim drugovima kažnjena je sa sedam uboda nožem u tijelo i vrat, višestrukim lomovima ruku i nogu i konačno odrubljivanjem glave. Od sedam žrtava pronađenih na okolnim lokalitetima Grm i Malina, pet je identificirano, a za preostale dvije se vjeruje da su braća Zoran i Miodrag Vučurović. Sedam izoliranih DNK profila čeka na upoređivanje. Proces teče traljavo i zbog činjenice da je Komisija za nestale RS-a preuzela posmrtne ostatke, a ne krije da joj je u daleko većem interesu manipuliranje brojem žrtava nego smiraj za porodice, kojima ionako zamjeri što su ostali u opsjednutom Sarajevu. Po sudskim spisima i svjedočenjima svi su ubijeni u zoni i po naređenju komandanta 10. bbr.

Caco

Mušan Topalović je prije rata bio muzičar, neki će reći i popularan,  od prvog dana opsade Sarajeva borac za njegovu odbranu, ponikao u jedinici Zelenih beretki Pjaf, koja je ime nosila po kafani u kojoj su se skupljali. Pripadao je plejadi narodnih komandanata, poznatih po tome da nisu krili prezir spram pripadnika bivše JNA zbog oklijevanja da izađu na prve linije fronta i suprotstave se višestruko nadmoćnijem neprijatelju, a nisu puno bolje mislili ni o pripadnicima MUP-a, no poštovali su – bolje reći zazirali su od njih – Vikićeve specijalce, elitnu jedinicu policije koja je u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu odigrala ključnu ulogu u odbrani glavnog grada. Vikićevci će, skupa sa vojnim specijalcima, odigrati i ključnu ulogu u vraćanju u sistem rukovođenja i komandovanja odmetnutih vrhova Devete motorizirane i Desete brdske brigade ARBiH, kako su 1. jula 1993. godine javno kvalificirani Ramiz Delalić Ćelo i Mušan Topalović Caco. Kada je 26. oktobra počela akcija Trebević, s Ćelom je brzo okončana: predao se. S Cacom je sve bilo puno teže. Devet specijalaca Armije i MUP-a RBiH izgubili su živote vraćajući pod svoje okrilje odmetnutu komandu 10. bbr čijih je pet boraca također  stradalo. Caco je u zgradi u kojoj je stanovao komšije pretvorio u taoce, a kada se konačno predao, službena verzija kaže da je na putu od Komande Prvog korpusa do zatvora pokušao bjekstvo koje je platio smrću, dok je njegov sprovoditelj za efikasnu reakciju unaprijeđen u majora i odlikovan Zlatnim ljiljanom. Cacini posmrtni ostaci sahranjeni su pod NN oznakama nedaleko od sekundarne grobnice njegovih žrtava, no 2. decembra 1996. godine su ekshumirani i uz nezapamćenu dženazu na kojoj se okupilo 10.000 ljudi ispraćeni do Šehidskog spomen-mezarja Kovači, gdje je i ukopan. Zelene beretke su organizirale ovaj spektakl, no suglasnost je dao tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, od koga je pokojni general Jovan Divjak pismom tražio da se ogradi od događaja koji je okvalificirao kao izazivanje straha kod sarajevskih nebošnjaka. Izetbegović je Divjaku priznao da je i sam bio iznenađen masovnošću, no nije se ogradio, ostajući pri svojoj ocjeni kako je Caco i heroj i zločinac.

Sarajevo

Izetbegović je bio na čelu ratnog Predsjedništva BiH koje je naredilo akciju Trebević 2, onu koja je izvedena 26. oktobra 1993. godine. Toga dana je više od 250 vojnika ARBiH privedeno. Država se doimala riješenom da počisti vlastite zločince, o Caci se – istina – više govorilo kao o kriminalcu, no njegova zlodjela nisu ostala tajna. Za to su se pobrinuli mediji: Dani su objavili čitav serijal posvećen Kazanima, suočivši Sarajlije sa istinom o nestanku njihovih komšija. Međutim, osim generala Divjaka, koji je praktično i inicirao Trebević 2, istrajavajući na pismima u kojima je Predsjedništvo informirao o podacima nestalih Srba kojima je raspolagao, te manjeg broja NVO, poput UDIK-a, koji je insistirao na identificiranju žrtava i sjećanju na njih, službeno se malo šta zbivalo. Sve do 2011. godine, kada Svetozar Pudarić počinje da odlazi na Kazane i pokreće inicijativu za spomen-obilježje. Gradska uprava je prihvata, Pudarić, koji je tada bio SDP-ov potpredsjednik Federacije, iz svog fonda dodjeljuje i novac namijenjen za konkurs kojim će se tražiti idejno rješenje. Proces teče sporo, no konkurs je ipak raspisan. Pudarić je u međuvremenu umro, a da nesreća nikad ne dolazi sama pokazalo se s izborom Benjamine Karić za gradonačelnicu Sarajeva, koja je samovoljno poništila konkurs i naručila spomen-ploču s nepotpunim spiskom ubijenih, odbijajući imenovati ubicu i zločinca. Postavila ju je 2021, a grafit koji je ovog septembra oskrnavio ploču razotkrio je gradonačelnicine grijehe. Populističkom pričom o tobožnjem čuvanju obraza Armiji BiH dat je vjetar u leđa radikalima koji slave Cacu, vrijeđaju žrtve i njihove porodice, a veličanstvenu odbranu opsjednutog grada srozavaju na nivo onih koji su nas opsjedali. Da odustajanja nema svjedoči nova inicijativa u Gradskom vijeću Sarajeva, da se ispravi nepravda i tekst na spomen-ploči, te postavi još jedna na groblju Sv. Josip. To je najmanje što možemo učiniti za sjećanje na one koji su s nama dijelili život pod opsadom i to platili životom. To je minimum poštenja prema njihovim porodicama. I to je dug prema Armiji koja je branila opsjednuti grad i od domaćih caca.

Vildana Selimbegović je glavna i odgovorna urednica dnevnog lista Oslobođenje.