Ne stišava se mini medijska bura koju je prouzrokovalo gostovanje Sarajevskog ratnog teatra na festivalu „Petar Kočić“ u Banjaluci. Haranga koju je organizovao sam vrh elite RS, međutim, nije imala željenu reakciju u javnosti. Slučaj je bizaran iz više razloga, a jedan od njih je da je SARTR već gostovao u Narodnom pozorištu RS 2015, i to bez ikakve reakcije nadležnih. Čovjek bi potom pomislio da je nešto sporno u samom sadržaju predstave, međutim nije (predstava tematizuje odrastanje i porodicu dječaka s invaliditetom), i nema gotovo nikakve veze sa ratom devedesetih. No to nije spriječilo establišment da kreira gotovo ratnu medijsku sliku i osjećaj da se gotovo ništa nije promijenilo u zadnjih 25 godina, a promijenilo se mnogo toga – od činjenice da godinama umjetnici iz BiH prelaze entitetske i međudržavne granice do toga da je bilo daleko kontraverznijih umjetničkih poduhvata (umjetnička grupa „Četiri lica Omarske“, poezija, knjige i predstave Darka Cvijetića) koji su nekako prošli bez ikakve reakcije. To samo dokazuje tezu da je režim desnije od samog društva i da se mučna ali lagana normalizacija međuetničkih odnosa predstavlja kao prijetnja po opstanak čitave piramide moći. Reakcija glumaca NPRS je pohvalan čin građanske hrabrosti, pogotovo uzimajući u obzir koliko su kulturni radnici u RS godinama bili pasivni po pitanju društvene zbilje i političkih procesa.
Ovo se može posmatrati i u kontekstu protesta protiv nasilja koji već preko mjesec dana traju u Srbiji a u kojima učestvuju mnogobrojne ličnosti iz svijeta umjetnosti i kulture – koji se takođe suočavaju sa sistemskim šikaniranjem i napadima. Kultura, pozorišna umjetnost u današnjem svijetu je sve rjeđe apolitična, ako je to ikad i bila (Kočićev „Jazavac pred sudom“ itd.), no nigdje, barem u demokratsko-liberalnom svijetu, niko zbog saradnje, estetskih kriterija ne ide u zatvor, a BiH, sviđalo se to nekom ili ne, ekonomski, vojno, geopolitički pripada tom dijelu svijeta – uz sve mane koje ima. Bitna činjenica jeste da je čitavu situaciju bukvalno proizvela kći Milorada Dodika, Gorica, bez čije reakcije na Twitteru ne bi bilo ni ovog sramotnog, nazovimo ga tako, skandala, riječ je dakle o toksičnom kapricu izuzetno uticajne osobe koja, složićemo se, i nije dobila onakvu reakciju kakvu je željela budući da je ogromna većina komentatora stala na stranu glumaca i NPRS. Da se u potpunoj satanizaciji onog drugog otišlo i korak dalje, najbolje je pokazala pres-konferencija koju su organizovali glumci pozorišta, gdje jedan od njih govori da je bio učesnik rata kao vojnik RS i da nikada nije imao problema s gostovanjima u Federaciji BiH. Za lokalne branioce tradicije i patriotizma ni to nije bilo dovoljno, već su se vidjele ustaljene optužbe za izdaju, plaćeništvo i ostale već odavno ustanovljene etikete.
Ovi potezi pokazuju značajan očaj i paniku vlasti u RS budući da joj gostovanje pozorišne trupe iz drugog entiteta predstavlja egzistencijalnu prijetnju. Nacionalizam se naravno uvijek plasira od strane elite i kapilarno spušta među narod, međutim u doba globalne ekonomske krize, inflacije, nacionalističke fantazije su sve slabije ideološko ljepilo. Međuetnička saradnja se nastavlja potpomognuta neumitnim silama kapitala i globalizacije, ljudi više nego ikada prelaze međuentitetske granice (da ne spominjemo do prije deceniju nezamisliv sezonski rad u Hrvatskoj). Vladajuća elita uz sav svoj trud postiže minimalan, skoro nikakav efekat dalje radikalizacije stanovništva, u doba sveopšte apatije, hiperindividualizma i zamora temama devedesetih. Proste rečenice u kojima se spominju Sarajevo i rat izgubile su magičnu sposobnost da u masi izazovu određeni strah i paniku. Tabloidni nacionalizam koji se plasira u ovom slučaju sa vrha je ekstremniji i radikalniji nego što su mnogi ljudi u stanju iskonzumirati u svakodnevnoj upotrebi. Druga svrha ovog, možemo slobodno to reći, skandala jeste utjerivanje straha samom srpskom stanovništvu u RS jačanjem represije i gušenjem slobode govora, dakle režim poručuje građanima da od sada počinje da diktira njihove umjetničke preferencije, prokazuje nepoćudnu umjetnost. U doba rekordne zaduženosti, masovnog iseljavanja vlastima u RS nije ostalo ništa drugo nego da kreiraju fantomske neprijatelje i stvaraju pseudoprobleme. Ne treba zaboraviti da su stasale nove generacije kojima je uz sav ideološki pritisak rat devedesetih nešto gotovo iz praistorije i sve je manje relevantno za njihove živote. Vještačko održavanje tenzija i kreiranje atmosfere linča spram umjetnika će u krajnoj liniji postići kontraefekat budući da sada svako ma koliko bezazlen bio po sistem može biti targetiran putem društvenih mreža i biti proglašen izdajnikom. Na kraju, ono što je najbitnije, vladajući u RS nisu dobili željeni efekat, a to je da po ko zna koji put pokušaju napraviti nekakav nacionalistički spektakl, već su se naprosto osramotili. Svaka ideologija ima granice svog djelovanja, troši se, s vremenom prestaje biti uvjerljiva, a vladajući u RS kao da su svjesni da je taj kraj bliže nego što su mislili.
Sandro Hergić je profesor filozofije, aktivista, novinar iz Banjaluke. Saradnik više medija u BiH. Interesovanja su mu odnos novih tehnologija i čovjeka, kultura sjećanja i transhumanizam. Pasionirani šetač, živi u Banjaluci.
