Foto: Sanja Vrzić
Rođena u Kozaruši, općina Prijedor. Seida je mirovna aktivistica i predsjednica Udruženja Prijedorčanki „Izvor“, koje se bavi prikupljanjem informacija o nestalim osobama, pruža podršku žrtvama i svjedocima ratnih zločina i gradi kulturu sjećanja.
Seida je rođena kao najmlađe dijete u velikoj porodici. Nakon završene srednje škole udala se i dobila kćerku. Seidin suprug nastradao je prije rata u nesreći na poslu. Početkom rata u BiH Seidina kćerka imala je pet godina. Na nagovor majke i zbog straha za život svoje kćerke, Seida je otišla kod brata u Sloveniju. Tokom rata slušala je radio i pratila šta se dešava s njenom porodicom. Među prvima se vratila u Bosnu i Hercegovinu, u želji da pomogne svojim sugrađanima. U ratu je izgubila oca, članove porodice, komšije, prijatelje… Unatoč gubicima, Seida je željela da se vrati kući, uključi u obnovu i stvaranje života u porušenom Prijedoru. Godine 1996, zajedno s drugim Prijedorčankama, osnovala je Udruženje „Izvor“. Iako je rad u Udruženju ponekad iscrpljujući, Seida snagu pronalazi u ženama, svojim saborkinjama koje nisu znale da se bore same za sebe – a veliki izvor inspiracije joj je i kćerka, kojoj je trebao uzor i primjer ženske borbe. Udruženje je pomagalo ljudima u nabavci osnovnih životnih potrepština i radilo na edukaciji žena. Seida je kroz rad naučila kako se pišu projekti i vodi udruženje, koje se vremenom transformiralo kako se obnavljao Prijedor. Od 1999. godine „Izvor“ učestvuje u rješavanju problematike nestalih osoba. Aktivnosti Udruženja pomažu da se komemoriraju žrtve, ali ujedno služe i u procesuiranju ratnih zločina. Udruženje sudjeluje u organizovanju i obilježavanju „Dana bijelih traka“ u Prijedoru.
Seida Karabašić sa svojim kolegicama radi na psihosocijalnoj podršci porodicama koje su civilne žrtve rata. Prijedorčanke se hrabro i uspješno zalažu i za izmjene regulativa u slučajevima žena koje su bile žrtve i sistema i zakona. Seida vjeruje u žensku solidarnost i planira da kroz aktivnosti Udruženja osnaži mlade žene – u nadi da će ovakvi poduhvati pomoći obnovu Bosne i Hercegovine.
„Moja poruka mladim ženama je da se školuju i obrazuju, ali i da se bore. Čak i neobrazovane žene mogu da se izbore za puno toga… Ne trebamo odmah posustajati, ako se nešto na prvu ne ostvari. Trebamo biti uporne, ali isto tako moramo sarađivati s drugima, razumjeti i drugu problematiku, i podržati i onoga koji nešto drugo hoće, iako to možda same ne bismo htjele… Mi žene kada se borimo, borimo se za prava cijele porodice… I mi možemo još puno toga da napravimo!“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Ovo je knjiga u kojoj je, pored 3175 nevino ubijenih Prijedorčana i Prijedorčanki, i moj otac, koji je ubijen u maju 1992. godine, prilikom napada na naše mjesto Kozarac. Ta slika je jedino što je ostalo od njegovih ličnih stvari. Imali smo njegovu ličnu kartu i s te lične karte smo preslikali fotografiju, pa smo je stavili u knjigu. Meni je to jako važno, jer sam ja svoj život i rad u Udruženju „Izvor“ posvetila prvenstveno problematici nestalih i ubijenih. Baš iz razloga što sam i sama doživjela to, znala sam kako se osjećaju sve porodice koje su nekog izgubile u ratu. Moj otac je bio bolestan, imao je na godinu prije rata moždani udar i nikako nije smio biti meta metka ili granate… Ono što je meni bilo najteže od svega jest da nismo znali gdje su njegove kosti. Moj prvi dolazak u naše mjesto, prva prilika kada smo mogli da dođemo u svoje porušene kuće i mjesta, bilo je hodanje od kuće do kuće, gdje su ga zadnji put vidjeli, i po podrumima i šupama tih naših kuća, tražila sam jaknu u kojoj ga je zadnji put moja majka vidjela. Međutim, nisam našla ništa od toga. Nakon što smo počeli da čistimo svoja ognjišta, saznali smo da je on tu ubijen i da ga je jedan naš komšija zamotao u najlon i ubacio u iskopani rov. Tako je spriječio da njegove kosti ne raznesu životinje. Tako smo mi na kraju dobili mezar i mjesto gdje sada možemo da odemo i da ga se sjećamo.“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
