Ulazim u prodavnicu igračaka i očekivano zatičem djevojčice kako trčkaraju i mole svoje mame da im kupe lutke, mede i igračkice koje izgledaju kao plastično voće. Uživam u njihovoj želji.

Sjetim se svog djetinjstva i igračaka u njemu. U Vogošći ´96. godine nastupaju izbjeglički dani koji dolaze nakon rata. Kao da je riječ o nekim danima ljetnih festivala ili danima piva, pa ih željno očekujemo. No, etiketa „biti izbjeglica“ ne bira starosnu dob, ja sam sa tadašnjih 7 godina  jako dobro znala šta to znači. A značilo je da mama, brat i ja moramo da napustimo ovaj stan i nađemo nešto drugo. Kada god sam pitala mamu šta mi to sad drugo moramo naći, ona je samo odgovarala:„Nešto drugo“. Nisam znala da li je to stan, kuća, podrum, garaža ili sve to zajedno. Značilo je, sigurno, da sve moje igračke moram da ostavim tu, u stanu broj 3. I to me plašilo.

„Kako da ostavim igračke?“ bilo je pitanje koje sam postavljala bar sedam puta na dan. Znam da je sedam puta, brojala sam. Kao da sam očekivala sedam različitih reakcija. Mama je obično odgovarala da ne možemo nositi svih 6 paketa igračaka jer odlazimo iz Vogošće autobusom. Imamo tri torbe. Neće nas pustiti. Nemamo kombi ili šta već ljudi unajmljuju da prevezu svoje stvari. Ne treba nam toliko igračaka. Treba nam ono osnovno, da imamo šta obući. Februar je, hladno je. Sedam različitih odgovora.

Jedno jutro poslije mog rođendana ustala sam i mama mi je rekla da ima ideju kako da spasi sve moje igračke. Ja samo treba da uzmem jednu cedulju i da na njoj napišem svoje ime i prezime, adresu gdje sad živim i koliko imam godina. Treba da napravim 6 takvih cedulja, za svaki moj paket igračaka. Tom rečenicom mi je izazvala sedam reakcija, koje sam po prvi put osjetila na svojim dlanovima. I radost, i zbunjenost, i nesigurnost u pisanje svog imena, i osjećaj ponosa i nadanja, ali i strah.

Sjećam se prvog spašavanja, bilo je hladno jutro, a mraz je lovio krajeve prozora. Mama je nosila paket, a ja sam išla iza nje, držeći u ruci cedulju. Ispred zgrade je bio jedan kamion sa crvenom ceradom. Ispod cerade virio je namještaj svih oblika, mali i veliki paketi, lampe, cvijeće, ma sve što jedna porodica ima. Tada nisam znala da jedan život može da stane ispod jedne crvene cerade. Prišao mi je čovjek i rekao da, ako u kamionu ima mjesta za igračke njegove djece, ima i za moje. Lakoća i sigurnost u njegovim riječima razlila mi je toplinu ispod kože. Uzeo je moju cedulju, a meni dao svoju.

Za tri dana skupila sam 6 različitih cedulja, sa različitim imenima.

Svi mi imamo cedulje i hartije papira na koje upišemo ime, grad, datum, i zalijepimo ih za unutrašnju stranu novčanika. Cedulje budu flekave, poderane, mutne, a opet važne. U ratu i poslije rata nisu radili telefoni. Ljudi su bili ti koji su razmjenjivali vijesti, brige, potrage, nadanja i očekivanja. Pisma su se slala, ali su bila čudna. Hartija papira je imala linije za sadržaj, znak crvenog krsta i datum. Ponekad su ta pisma bila identična ceduljama koje sam čuvala, flekava i mutna, putujući od ruke do ruke. Čekajući da dobiju zvuk poziva.

Pamtim taj prvi poziv i kako su tražili mene da se javim. Bila sam uplakana, ali dovoljno pribrana da izdiktiram novu adresu. Sa druge strane žice osjetila sam želju ljudi sa cedulje da ispune obećanje koje su dali jednoj djevojčici.

Četiri godine nakon izlaska iz Vogošće dobili smo svih 6 paketa.

…

U prodavnici biram puzzle, motiv je bajka. Sto lakiranih komadića koje će povezati dječija ruka. Trebamo sklapati dijelove svog djetinjstva, ali biti sigurni da, čak i ako izgubimo dio, možemo da nastavimo dalje. Taj dio će biti nečija cedulja u novčaniku.

Autorica istinite lične priče: Tamara Zrnović

Februar 2018.

Tamara Zrnović: pravnica i mirovna aktivistkinja, sa mnogo gradova i adresa u sebi. Već 5 godina radi u nvo sektoru na poljima reforme pravosuđa i ekonomsko-socijalnih pitanja, sa težnjom ka društvenoj promjeni. Kroz mnoge inicijative daje svoj doprinos izgradnji mira i suočavanju sa prošlošću. Obožava raditi sa mladima, a privatno je pokreće fotografija. Uživa u dobrom bosanskohercegovačkom vinu. Trenutno živi u Bijeljini, a uskoro se vraća rodnom gradu Sarajevu.