Foto: Vladan Đukanović
Društvene mreže često tretiramo kao nešto novo i nepoznato iako su one dio naše svakodnevnice duže od decenije. Već od početka njihovog masovnijeg prodora na Balkanu prostor su za razgovor o suočavanja sa prošlošću, reprodukujući postojeće sadržaje u novoj formi.
Ovaj tvit objavio je nalog Aušvic memorijal. Uz njega je jednostavna prijeratna fotografija Enrike Mieli, podijeljena hiljadu i četiristo puta, sa preko pet hiljada lajkova. Ispod možemo pročitati preko stotinu komentara u kojima se izražava tuga, saosjećanje, dijele linkovi do knjiga na temu holokausta, poziva na aktivnu borbu protiv fašizma.
Enrika nije poznata kao, recimo, Ana Frank, o njoj ne postoje knjige, filmovi i dokumentarci. Pretraga njenog imena odvešće nas tek na nekoliko linkova arhiva u kojima je pomenuta. Ipak, zahvaljujući ovom tvitu, mi je se sjećamo.
Tekst, fotografija, video i link osnovni su sadržaji društvenih mreža bez obzira na promjene koje se s vremena na vrijeme dešavaju na platformama. Jednostavniji od sadržaja u medijima koje sada već nazivamo tradicionalnim, on može doći do široke publike i zaobići barijere postojećih medijskih okvira. To je prilika da suočavanje sa prošlošću na Balkanu uzme dodatni zamah.
Tradicionalni mediji su sve manje zainteresovani za temu suočavanja sa prošlošću. Pojedini sudski procesi u senzacionalističkoj formi ponekad iskoče na naslovnim stranama i udarnim vijestima, uvijek praćeni ustaljenim narativima o nametanju kolektivne krivice, suđenju cijelom narodu, udaru na heroje, nacionalnoj izdaji onih koji javno govore o zločinima. U takvim objavama žrtve su brojke. Nema imena žrtava. Njihovih fotografija. Njihovih priča. A kada ih ima, uvijek su sa naše strane.
Izuzetak su malobrojni mediji, nerijetko oslonjeni na projektno finansiranje, te organizacije i pojedinci koji koriste društvene mreže kao utočište na kojem mogu slobodno govoriti. Ta sloboda uveliko je ograničena dometom koji može postići, i teško se može porediti sa dometom tradicionalnih medija. Ipak, nije beznačajna jer daje ohrabrenje da istina i sjećanje odolijevaju.
Na društvenim mrežama smo slobodni da javno osudimo zločince i negatore zločina. Posebno u vremenu kada se vraćaju u javnost nakon odsluženih kazni i bivaju svečano dočekani. Slobodni smo i da ukažemo na manipulacije brojem žrtava i karakterom zločina, da se pozovemo na sudski dokazane istine i zahtijevamo odgovornost. Slobodni smo da se suprotstavimo negiranju i zaboravu kao zvaničnoj politici.
Ta politika je naravno prisutna i na svim društvenim mrežama. One su podjednako alat za propagandu kao i tradicionalni mediji. I na njima se nemilice reprodukuju dominantni narativi, s tom razlikom što postoji mogućnost odgovora činjenicama. Kako činjenice nisu uvijek dovoljne da probude interesovanje javnosti, u sadržajima koje kreiramo glas žrtava je posebno važan.
To je najveća zebnja nosilaca vlasti i odgovornosti, koji ne žele da se suoče sa istinom. Sudski utvrđene činjenice, u zemljama gdje je vladavina prava floskula, daju se zanemariti, ali autentična svjedočenja onih koji su stradali tokom ratova kod javnosti bude empatiju i mogu dovesti do preispitivanja, krajnje nepoželjne pojave. Time se ugrožava davno uspostavljena dehumanizacija neprijatelja kao uvoda u zločin. Fokus razgovora se pomjera sa velikih nacionalnih mitova na ljude u kojima se lako može prepoznati.
Na nama profesionalcima i aktivistima je da iskoristimo društvene mreže da govorimo o žrtvama. Da postojeće resurse prilagodimo platformama koje koristimo i omogućimo da se uz činjenice vide ljudi, da dobiju imena, lica, zvuk, emocije, pogled, karakter, osobenost. Da priče žrtava izađu iz arhiva i otrgnu se od zaborava. Ponovna humanizacija žrtava je prvi korak ka sjećanju, koje bi na koncu moglo nadjačati nacionalne mitove.
Resurse svakako imamo. To su brojne dokumentovane izjave, snimci svjedočenja i usmene istorije, fotografije, dokumenti. Tu moramo voditi računa da su žrtve prikazane dostojanstveno, da su izjave upotrijebljene u pravom kontekstu, da su informacije provjerene, izvori navedeni. Takođe, moramo se pobrinuti da se žrtve takvim eksponiranjem ne ugroze te da je njihov identitet po potrebi zaštićen.
Nije rijetkost ni da udruženja žrtava i pojedinci sami koriste društvene mreže kako bi kreirali sadržaje u kojim prenose svoje priče i traže pravdu. To je prilika da se kolektivno sjećanje stvara zajedno, a podijeliti postojeći sadržaj kako bi dopro do većeg broja ljudi nekada je sasvim dovoljno.
Podsjećanjem na važne datume i uspostavljanjem zajedničkog sjećanja suprotstavljamo se ideji da nas svijetla budućnost očekuje tek kada odustanemo od razgovora o prošlosti.
Dan bijelih traka, kao sjećanje na stradanje Bošnjaka u Prijedoru, kampanja je koju su 2012. pokrenula udruženja žrtava. Svakog 31. maja, osim komemoriranjem u nekoliko gradova, aktivisti širom Balkana sjećaju se žrtava tako što na društvenim mrežama dijele svoje fotografije s bijelim trakama oko ruke, simbol naredbe o obilježavanju bošnjačkih kuća i građana nakon koje je uslijedilo masovno stradanje. To je pomoglo da se kampanja proširi i da mnogi prvi put saznaju za stradanja u Prijedoru, ali i da se uvide dometi korišćenja društvenih mreža u suočavanju sa prošlošću na Balkanu.
Otpor sjećanju trajaće još dugo. Nacionalni mitovi se neće demontirati s nekoliko viralnih sadržaja. Ipak, društvene mreže u ovom momentu jesu prostor koji nam omogućava da pamtimo i opominjemo, bar dok nam to korporativni interesi njihovih vlasnika i kontrola autoritarnih vlasti dozvoljavaju. Ako u nekom momentu više ne budu, naći ćemo novi način. Baš kao što je i sudbina Enrike Mieli poslije 77 godina našla način da nas podsjeti da ne smijemo nijemo posmatrati jačanje ekstremne desnice širom Evrope.
Vladan Đukanović profesionalno je zaokupljen komunikacijama, posebno kroz rad sa organizacijama civilnog društva. Osim poslovno, suočavanju sa prošlošću posvećen je i kao aktivista u virtuelnom i ovozemaljskom prostoru.
