U aprilu ove godine biće tačno 30 godina od početka rata u BiH. Ponekad imam osjećaj da se taj rat nikad nije završio, da još uvijek traje, ali da se danas ne ratuje puškama već teškim riječima, prijetnjama i manipulacijama, govorom mržnje i prebacivanjem krivice. Iako smo u ratnom periodu preživljavali grozne stvari, a ni danas poslije toliko godina ne živimo bogzna kako, ponosna sam na nas što i dalje održavamo mir i što ne dozvoljavamo emocijama da nas preplave, iako se upravo tim emocijama manipuliše na bh. političkoj sceni.

Da li je od temperature 40°, nepodnošljivog svraba vodenih ospica, koje su prekrile moje tijelo, ili od izolacije u stanu u kojem sam prvi put sastavila sedam dana od jutra do mraka? Da li je od muzike koju slušam, animiranih filmova koje gledam, knjiga koje sam pročitala ili od hrane koju jedem? Ne znam, ali po glavi mi se vrzmaju razni događaji iz prošlosti, različiti periodi, drugačije emocije, nove percepcije i spoznaje. Na tren se vratim u Brezu, u rano djetinjstvo, radosni trk po mojoj ulici, igru s drugaricom koju mi je kasnije oteo njen tata zbog rata, nazivajući me četnikušom ispod njenog balkona, ne dozvoljavajući meni, četvorogodišnjakinji da prisustvujem rođendanu njegove kćerke petogodišnjakinje, koja se objesila za ogradu i plače isto koliko i ja, a da ni jedna ni druga ne znamo šta znači pomenuti termin. Preskočih onda do trenutka kada sam je nakon 18 godina vidjela na ulici i pitala mamu da li je to djevojčica s kojom sam se družila, a ona ne znajući da mi odgovori, upitala našeg komšiju Bošnjaka, koji se iznenadio, jer sam je prepoznala, nudeći mi da se ponovo upoznam s njom. Odbila sam, ne bih znala šta da joj kažem. Ko bi znao poslije toliko godina šta da kaže nekome koga jedva da je i poznavao, jer nam drugi zapravo nisu dozvolili ni da se upoznamo kako treba.

Zatim me sjećanje baci u Vogošću, u Ulicu Moše Pijade, u koju smo se doselili nakon kratkog boravka u Varešu, u koji smo stigli iz Breze, koju smo preko noći morali napustiti. Vraćam se u park ispred zgrade “Dobrotvora”. Tako se tad zvala, a ne znam kako su je prije ili poslije nazivali, to za mene svakako nije važna informacija. U parku je bila fontana s kipom polugole žene na koju smo se penjali kao klinci i smijali se njenim oblim dojkama, jer za nas je bilo čudno vidjeti dojke neke žene pa makar ona bila i kip. Djeca k'o djeca. Jednom prilikom smo se moja dva mlađa brata i ja igrali, dok nas je baka pazila, držeći u rukama igle i pletivo, vjerovatno završavajući neki džemper ili šal. Bilo je potpisano privremeno primirje pa niko nije očekivao granatu, koja je fisnula negdje u blizini parka. Komšija, koji je prolazio pored nas, uzeo je braću u naručje, utrčao s njima u haustor zgrade, baka je pokupila pletivo i pojurila za njima, a ja sam ostala ukočena, dok sam slušala detonaciju i nadolazeće fijuke. Nije to trajalo mnogo u realnom vremenu, komšija se vratio po mene i spasio me, ali u mojoj dječijoj, uplašenoj glavi ja sam ostala tamo cijeli život. I dan-danas kada čujem jak prasak, ukočim se. Baki sam zamjerila što voli više konac i igle od mene, pa sam joj tek u 33. godini života dozvolila da me nauči da pletem. Naravno, spoznajući da je i ona bila uplašena, a da se od mene očekivalo da trčim, jer sam starije dijete.

Iz te priče odem u tuđu priču i razmislim o jednoj Ines koja je u ratu živjela u Sarajevu i čija  je majka svojim tijelom u haustoru krila tijelo njene sestre i nje, da ih zaštiti od granata. Isto to je radila i moja majka kada su bombardovali Vogošću, odbijajući da siđe u sklonište, jer ako pogode zgradu, možemo biti zatrpani danima. I bila je u pravu, grozan bi bio osjećaj ugušiti se. Srećom, nisu nam pogodili zgradu, ali se sjećam njenog izraza lica, kada je u razgovoru s komšinicom nabrajala koga sve nećemo više nikada vidjeti. Bilo je mnogo čak i meni poznatih imena. Prošle godine, negdje u ovo doba, s prijateljem srpske nacionalnosti, koji danas živi u Sarajevu, sjedila sam na klupi na Trebeviću i posmatrala grad, pod utiskom priče pomenute Ines. Pogledala sam ga i rekla mu: “Ovi ljudi su prošli pakao.” Uhvatio me za ruku i s empatijom rekao: “Da, jesu.” Neko vrijeme smo ćutali, ispušili svoje cigare kojima smo prethodno otjerali s klupe planinara, tako što smo mu kao slučajno mlatili cigarama iznad glave, direktno remeteći njegov zdrav stil života.

Zatim sam se sjetila Višegrada, grada u koji smo se nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma doselili, jer je bio jedan od ponuđenih za raseljena lica iz Vogošće iz koje samo opet prisilno odlazili. Sjetim se kako su nam dali rješenje za bošnjačku kuću u koju se za vrijeme rata uselila porodica koja je imala svoju kuću na obližnjem selu, ali im se malo živjelo u gradu, pa su nam se prije nego što su se iselili svašta nagovorili, majku nam izbjegličku, te su išvrljali zidove kako bi nam napravili još malo jada, jer nam, eto, nije dosta  toga što nekoliko puta prisilno bježimo, što smo izgubili člana porodice, nego nam treba i zabiberiti trećim slojem jupola u onakvoj neimaštini. Alal im bilo, nadam se da su dobro.

U toj ulici sam upoznala svoje drugare iz djetinjstva i bili smo prava banda. Igrali smo limuna i narandže, trčali po stijenama iznad Rzava, krili se po ruševinama, pravili kućice i tražili blago koje su zakopali Muslimani, jer se ulicom širila legenda da ispod svake njihove kuće mora biti zakopano zlato. Nikad ništa, naravno, nismo našli, što je možda bolje nego da smo našli neki leš, ne daj bože! Odrastali smo zajedno do nekog vremena, a onda smo se razilazili, kako je i očekivano da se raziđemo, jer smo bili naselje formirano od raseljenih lica s privremenim smještajem. Ove godine sam posmatrala tu ulicu s bakine terase iz naselja preko puta, bila mi je tako mala, a onda je izgledala veća od Bosne, mada tada nisam znala kolika je Bosna. Sada znam da je mala. Razmišljala sam o svoj toj djeci, sada već odraslim ljudima, i o drugarima iz škole, drugih ulica i o sebi samoj. Pedeset posto osoba koje su mi pale na pamet danas više ne žive u Višegradu, ne zato što ga nisu voljele, nego zbog neimaštine i nemogućnosti ostvarenja egzistencijalnih potreba. Ja bih vjerovatno otišla, svakako, jer ne volim male sredine, ali bi odlazak sigurno bio drugačiji, ne bih opet bila nečim primorana, to bi bila stvar izbora.

Kako je temperatura splasnula, shvatih da je nekome rat donio bogatstvo, priliku da iz sela pređe u grad, da živi život, nekome ugled, poziciju i šta ja više znam. Većini ljudi je donio patnju na različitim poljima. Slaganje ovih i još mnogo drugih uspomena natjeralo me je da razmislim kako je rat uticao na moj psihološki razvoj. Donio mi je strah od napuštanja, prihvatanja, otežano formiranje identiteta, otežano donošenje odluka, jer sam rijetko kad imala izbor, nepoverenje prema ljudima, a nigdje nemam osjećaj pripadnosti. Kada se okrenem oko sebe, shvatim da nisam jedina takva i da je oko mene gomila ljudi s istim ili sličnim problemima, a da nas i dalje, umjesto granatama, bombarduju nekom pričom o nacionalizmu i huškaju na ratove. Nemam svoju djecu, ali trenutno radim s djecom predškolskog uzrasta i nijednom onom malom, nevinom djetetu ne bih poželjela da preživljava ono što su preživjele naše generacije. Koliko god vaša patnja bila teška i velika, zbog koje god frustracije, vjere i nacije ovo čitate, ne budite toliko sebični. Rat djeci ne donosi ništa dobro. Naprotiv, uništava ih!

Nevena Lalić rođena je u Sarajevu  1988. godine.  Svoje srećno i nesrećno djetinjstvo i mladost proživjela je i proživljava  širom Bosne i Hercegovine, a najduži period života provela je u Višegradu. Diplomirani psiholog sa višegodišnjim iskustvom u radu sa djecom različitih uzrasta.