Koncem godine dogodio se jedan od najrazornijih potresa s epicentrom u Petrinji u Hrvatskoj koji se osjetio i diljem Bosne i Hercegovine. Strah je tada postao univerzalna kategorija ljudi koji su se bojali ostaviti svoje ruševine od kuća i domaće životinje koje su im osiguravale materijalnu sigurnost. Mnogim su ljudima tada isplivale traume iz ratne prošlosti i tadašnja “borba za živu glavu”. Nakon što je po društvenim medijima prikazana fotografija jedne bake koja se ne želi odvojiti od svoje krave jer zna što joj ona znači, ta je životinja postala sinonim za stabilnost i emocionalnu sigurnost za seoski život. No, to nije samo sada, to je tako, što se kaže “od davnina”. Pa kako onda predočiti elitnom čovjeku taj značaj i tu tugu, pogotovo u vremenu blagdana kada svi žele pokazati “da imaju”? Sasvim je teško, ili pak nemoguće.

Saznanje o potresu kod mene je izazvalo jaku empatiju budući da sam bila jedna od onih mladih koji su 2012. bili dio susreta hrvatske katoličke mladeži u Sisku. Bili smo smješteni kod jedne obitelji u Petrinji i sjećam se te tople dobrodošlice kao da smo dio njih. Sjećam se da su mi tada postavili pitanje “je li mi učimo bosanski jezik” u školama što je meni izazvalo čuđenje jer sam mislila da se zna da svatko u zapadnoj Hercegovini isključivo gleda HRT i uči hrvatski jezik, ali mi je to donijelo saznanje o tome koliko smo površni u znanju, pogotovo kada su u pitanju jezici koji su skoro pa samo po nazivu drugačiji. Danas razumijem zašto su to pitali, a znam i da bi moja današnja reakcija bila drugačija. Petrinja je za mene jedno mutno sjećanje šetališta uz rijeku i stvaranje poznanstava koja su sad arhivirana jer nismo imali društvenih mreža da se povežemo. Ne sjećam se ničijeg imena, ali se sjećam lica i toplote u ulicama.

No, jačina potresa nije mogla uništiti jačinu ljudske dobrote. Ne mogu se sjetiti tolike volje ljudi za pomaganjem jedni drugima i po prvi put nisam osjetila kategorizaciju problema, tj. nije se naglašavalo da se pomaže određenoj skupini ljudi kao što se to radi kod ljudi u pokretu gdje se stvara negativna konotacija, nego se naglašavalo i još uvijek se naglašava da se samo pomaže. To nije (bio) “tuđi problem” nego problem svih nas i svi su odlučili pomoći na svoj način. Ali to nije dokaz da se na Balkanu pomaže samo u nevoljama, nego da je empatija duboko utkana u društvu i da se bori s nametanjem “neempatičnih psihopata” koji samo naizgled izgledaju dobri, kako kaže psihologinja Ljubica Uvodić Vranić u nedavnoj emisiji “Nedjeljom u 2”. Takvi ljudi su tema jedne druge kolumne, no ono što je ključno je da oni nisu na terenu. Ili dođu pa se naslikaju, kao određeni pripadnici Crvenog križa što se moglo vidjeti na društvenim mrežama. Nadgledanje stvari iz fotelje iz koje se šalju samilosne poruke preko društvenih mreža nekad nije dovoljno. Eksploatacija fotografija unesrećenih ljudi zbog lajkova također je jedan vid problema na koji nismo osjetljivi.

I dok se pitam što je s ljudima kojima ne znam ime, a koji su mene i nekoliko djevojaka tada ugostili u svoj dom na nekoliko dana, shvaćam da je nemoć htjeti pomoći, a ne znati kome i kako. Bitno je započeti nekako i ne dopustiti da ova tema zastari. Bitno je pomoći nepoznatom. Kao kod svake prirodne katastrofe ili marginaliziranih skupina, postoji određen period kada su ljudi osjetljiviji i voljni pomoći, no nadam se da ovoj pomoći i solidarnosti nema roka trajanja. Potres je tek načeo teme koje je taj dio zemlje ostavio na samilost drugih i zamjenice gradonačelnika, a između ostalog otvorio je i to “glavno pitanje” koje je ona etničke pripadnosti.

Sudeći po svim nedaćama ovog balkanskog naroda koji itekako zna da solidarnost nema kategoriju, bitno je da imamo susjeda na kojeg se možemo osloniti, a koji nužno ne pripada “našoj etničkoj skupini”. Ovakvi primjeri nisu jedini, ali su veliki pokretač malih promjena u društvu. Tek kada se ode na teren, znajući iz iskustva, vidi se koliko su pogođene skupine ranjive i usamljene. No, samo ovakvim primjerima podrške može se graditi mir i povjerenje među susjedima, oslobođeno političkih manipulacija i nekritičkog djelovanja. U sistemu koji uporno nastoji posložiti ljude na “ove” ili “one”, ljudi su ti koji se uzastopno tome odupiru ili su barem otupili na takva nametanja. No, neki se i dalje pitaju: Banija ili Banovina?

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Studiju novinarstva i informatike/informatologije. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.