Mir nije samo odsustvo sukoba. U postkonfliktnim društvima, mir bi trebao biti vrijednost kojoj je svaki cilj podređen. Međutim, nedavno medijsko izvještavanje u Bosni i Hercegovini opet naslućuje rat – nešto što stavlja teret na mlade, a obnavlja sjećanja starijih. Nešto za što svi kažu da se ne smije ponoviti. No, borba protiv ponavljanja prošlosti se u nekim manjim gradovima vodi kroz spomenike mira. Namijenjeni svim civilnim žrtvama rata, imaju za cilj održati spomen na žrtve koje su svojim životima platili čovjekovu mržnju prema drugom/im narodu/ima.

Istražujući mišljenja mladih o spomenicima mira u Žepču i Bosanskom Petrovcu, došla sam do različitih mišljenja. Zanimljivo je da neke mlade osobe ne vide značenje u tim spomenicima jer se tu stavlja fokus na prošlost, a oni žele budućnost i financijsku stabilnost. S druge strane, ostali mladi to vide kao priliku za „suživot“, toliko ponavljanu riječ koja je postala mainstream u brojnim izjavama o izgradnji mira, a koja zapravo znači življenje s drugom vrstom, kao što to rade životinjske vrste kada se prilagođavaju jedna drugoj. Ironično govoreći, možda je to jedna od onih slika koju trenutno živimo. Pojedini žive s drugim jer se mora i jer se tolerira. Tako i određeni mladi.

No, prema profesoru Goranu Šimiću koji je podijelio mišljenje na nedavnoj OSCE-ovoj radionici o tranzicijskoj pravdi i izgradnji mira, postoji drugi aspekt spomenika mira. Naime, on smatra kako spomenici mira ne donose veliki napredak jer oni moraju služiti tome da odaju počast i biti usmjereni ka nekom konkretnom događaju. Stoga, dolazi se do zaključka da neutraliziranje spomenika od određenih događaja iz prošlosti može dovesti do neshvaćanja poente spomenika građana/ki. Pogotovo se tu stvara nejasna slika za mlade koji su okruženi ratnim narativima iz prošlosti, ali i osluškuju ratne pretpostavke i za budućnost. Postojanje takve atmosfere može dovesti do neželjenih tenzija i kontraefekta, a primjer toga su brojni mladi koji smatraju da bavljenje izgradnjom mira nije njihova stvar jer, kako kažu, nisu rođeni u ratu. S druge strane, postoje oni mladi koji se bave ratnim narativima, ali najčešće iz perspektive „svojeg naroda“ i braneći svoj etnički identitet od „neprijatelja“.

Međutim, ono što se ne može osporiti je da su spomenici mira pozitivan korak u moru spomenika koji imaju ratno-huškačku pozadinu i retoriku. Tako se mogu vidjeti spomenici koji, umjesto da šire poruku mira i važnosti ljudskog života, fokus stavljaju na onog koji je/su počinio/li zločin i tako se ograđuju od mirovne poruke. Međutim, postavljanjem spomenika mira uklanja se mogućnost za kreiranje narativa koji nekoga optužuju i stavlja se naglasak na izgubljene živote i potrebnost humanosti. Mladima su potrebna mirovne poruke kako bi ispravili pogrešne narative koji im se serviraju putem lokalnih medija u vlasništvu političkih struktura, obrazovanja koje je produžena ruka politike i okruženja koje slijedi te narative i želi utjecati na mlađe generacije. Izgradnja mira sudeći po svemu traje 26 godina, no na njoj se zapravo nikada ne treba prestati raditi. Zbog toga su ovi spomenici potrebni kako bi njihova vidljivost ostala zauvijek obilježena i ukazivala na mirovno rješavanje konflikata. Tako bi zamijenili murale i sve javne površine koje imaju za cilj podsjećati na ratno-nacionalističke retorike i ideologije iz prošlosti.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.