Kada sam bila mlađa, moj najveći strah je bio da sjedim sa Srbima i čujem ih kako govore na svom jeziku. Nakon rata, svaki put kada bih ih čula kako govore, moje oči bi se napunile suzama, a u glavi bi se rojile slike rata. Mislila sam da ću, kako budem starila, biti u stanju osloboditi se ovih misli o prošlosti i prekinutom djetinjstvu, kao što se činilo da su mnogi od mojih vršnjaka uspjeli. Međutim, nisam bila u stanju da to učinim. Umjesto toga, što više vremena prolazi, to se jasnije sjećam tih mračnih vremena. Zapitala sam se: Kako je moguće da druga strana ne prihvata da je moje djetinjstvo prekinuto? Zar ne znaju da je moja škola zatvorena, da je moj bukvar ostao na klupi? Nikada nisam razmišljala o tome da bi se moja stvarnost mogla značajno razlikovati od njihove i bilo mi je jako teško priznati da oni možda ni ne znaju šta se desilo na Kosovu.

Rođena sam u gradu koji je sada bio podijeljen na dvije grupe ljudi, koji dijele iste biološke odlike, ali je slučaj htio da im po rođenju budu obučeni različite narodne nošnje. Moj život je postao težak paradoks koji je teško voditi i razumjeti! Cijeli poslijeratni period je otišao na rasprave, ne o našem razvoju ili dobrostanju, već o našim ”razlikama” i suprotnim stajalištima, kao što se to čini slučaj u svim zemljama pogođenim ratom. Naravno, nije ni moglo biti drugačije, obzirom da je tada bio samo san biti u stanju udaljiti se od ”vlastite” grupe, kako zbog straha od fizičkih ozljeda, tako i zbog društvene stigmatizacije. U mislima mi se prečesto javljala optužba: uzeli ste moj grad! Bez da sam razmišljala o tome da, pored administrativnog smisla ‘grada’, grad također može biti i samo osjećaj. Na kraju krajeva, kakvo pravo imam reći kome pripada grad…?

U vrijeme kada sam trebala pričati o baletu, pozorištu i drugim aktivnostima, ja sam govorila o nestalima, spaljenim kućama, policijskom satu, masakrima, silovanjima i sličnim temama; bili su to termini sa kojima djeca s druge strane nisu dolazila u dodir. Kada sam se prvi put susrela sa drugom djecom i mladima iz srpske zajednice tokom zajedničkih aktivnosti, na pleća sam preuzela ‘albanstvo’, kao da ću sjediti i raspravljati o budućem statusu Kosova! Taj teret je bio izuzetno veliki. Bilo je bolno i traumatično, posebno obzirom da sam bila samo dijete. Otpor da prihvatim šta se desilo je bolniji nego bol same traume. Na ljudskom nivou sam zabrinuta zbog realnosti mogućnosti da me neko ubode nožem, zbog psihološko-fizičkog ostracizma i izolacije.

Mislila sam da im nikada neću moći oprostiti.

Prvi sastanci sa Srbima su bili vrlo odbojni, kako po govoru tijela, tako i po verbalnoj komunikaciji – odbijala sam učestvovati. Tokom naknadnih sastanaka sam se tjerala da dolazim, bavim se zajedničkim temama i problemima i tako sam počela bolje slušati, a time i rušiti zidove i davati više prilika onima koji su govorili. Počela sam primjećivati da se mijenjam. Tokom godina, ovu transformaciju sam posmatrala na taj način da sam uočila da sam opuštenija kada čujem stavove koji su suprotni mojima. U takvim slučajevima razmišljate o socijalnom kontekstu, shvatite da rat nije lično iskustvo i da patnja koja je vrila u vama počinje da se smanjuje.

Zahvaljujući činjenici da sam progledala po pitanju ove situacije, počela sam se pitati: Šta bih mislila da sam bila na mjestu druge zajednice!? Kada se uzdignete na jednu drugačiju ličnu dimenziju koju je teško opisati riječima, stavovi drugih i njihovo odbijanje vaše istine više nema utjecaja na vaš način razmišljanja. Shvatate da ste dostigli nivo slobode u sebi i shvatate sve strane čak i u većoj mjeri nego što to one mogu i zamisliti. Ne treba vam ni prihvatanje ni oprost – jednostavno shvatate da ti ljudi imaju svoje stavove zato što su njihove okolnosti bile drugačije, a te okolnosti su njihova istina! Smatram da je suočavanje sa gorkom prošlošću poput naše jedan od najtežih procesa u životu, proces koji zahtijeva energiju, vrijeme, posvećenost i nadilaženje samog sebe. Međutim, također je od ključne važnosti pronaći mir, prvo u sebi, a zatim u javnom okruženju u kojem djelujete. Prevazilaženje straha od upoznavanja stvarnosti onog drugog je po meni ključno za sprečavanje ponavljanja konflikta. Možemo to učiniti samo ukoliko se suočimo jedni sa drugima, izražavamo ono što mislimo, mirimo se i aktivno radimo na stvarima koje nas obično brinu kao ljudska bića, stvarima koje su daleko hitnije od plašta etničkih razlika – tako suhoparnog koncepta.

Zapravo, sjećanje tijela, društvene norme, opterećenost mitom zaštite ”naših” i stigma su me svi obuzeli van svake mjere, kao što se to desilo mnogim drugima. Svi se mi bojimo promjena. Ja sam iskusila taj strah. Bojimo se priznati da bismo, da smo bili u koži one druge strane, vjerovatno razmišljali na isti način. Ta nas misao užasava. To je sasvim normalno i ne treba nas osuđivati zbog toga, jer je razumljivo da su posljedice, dubina i miris straha drugačiji za svakog pojedinca, te se stoga ne može očekivati da se kod svih manifestiraju na isti način. Međutim, ukoliko to uspijemo prihvatiti, onda ćemo biti slobodni! Stvaranjem prilika koje idu dalje od zone straha možemo dekonstruirati svoj strah. U tom slučaju razum poražava strah i imamo priliku formirati racionalne misli na osnovu činjeničnih dokaza i donositi sudove na osnovu toga. Sve što nije činjenica vodi do predrasuda i zarobljavanja uma, a u tom slučaju niko ne pati više nego sam um.

Ovaj članak odražava lično iskustvo autorice i ne predstavlja stajalište bilo koje institucije, organizacije ili druge interesne grupe.  

BIOGRAFIJA: Selvije Kurti je igrom slučaja rođena u Mitrovici, na sjeveru Kosova. Kritički je nastrojena osoba i voli da propituje društvene strukture i norme, te razmatra u kojoj mjeri su korisne ili opresivne. Kurti zanima kako ljudi interagiraju izvan oblasti identiteta, a njeno glavno područje interesa je rješavanje konflikata u poslijeratnim zemljama. Pita se u kakvom bi stanju bio svijet ukoliko bi se, umjesto da se fokusira na identitete i geografske granice, borio za čovječnost. Tokom zadnjih deset godina je aktivno učestvovala u programima o ljudskim pravima, rješavanju konflikata i izgradnji mira. Bez obzira na utjecaj prošlosti na njeno vlastito formiranje kao ličnosti i njena uvjerenja, posvećena je tome da uživa u sadašnjosti i dragim ljudima, tako da nerado pravi obavezujuće planove ili razmišlja o tome šta je bilo ili će biti.