Kao i prethodnih godina i ovom devetom januaru su prethodile tenzije, višednevna najava proslave Dana Republike Srpske, najava kontraprotesta od koji se odustalo, buđenje nacionalne svijesti kroz šizofreni miks autoviktimizirajućih i pobjedničkih salvi, teza da ne trebamo zaboraviti ko smo, za šta smo se borili…
Ove godine vlasti u Republici Srpskoj su otišle i korak dalje, pa su defile premjestile u Istočno Sarajevo, kao prst u oko građanima i građankama Sarajeva koji su pod opsadom proveli 1425 dana upravo zbog ideja koje su se izrodile i tog 9. januara 1992. godine. Na ulicama ovog grada bila je razvijena srpska trobojka duga 527 metara.
I drugi gradovi manjeg entiteta su obilježavali Dan Republike Srpske, na kako kažu, dostojanstven način, koji podrazumijeva bakljadu, rodoljubive pjesme koje kao i sam Dan RS-a vrijeđaju osjećanja drugih ljudi koji tu žive i neizostavno veličanje presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih.
Dan prije devetog januara u Banjaluci je održana svečana akademija na kojoj je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čovjek koji je svojevremeno priznao genocid u Srebrenici i zalagao se za Dejtonsku Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, ponovo spominjao samostalnost RS-a, isticao da svi Srbi treba da žive u jednoj državi, Hrvate nazvao „preobraćenim Srbima“, Tvrtka Kotromanića Srbinom, a ratne zločince mučenicima. Dodik je povodom Dana Republike odlikovao niz ličnosti iz političkog, vjerskog, kulturnog i sportskog života Srpske i Srbije, te kako je izjavio „naše prijatelje“ i veliki broj škola, učenika i učenica koji su postigli izuzetne rezultate. Među prvoodlikovanim su bili međunarodni terorista Vladimir Vladimirovič Putin i patrijarh SPC-a Porfirije, od kojih se niti jedan nije pojavio na svečanosti, za razliku od Davora Pranjić, potpredsjednik RS-a iz reda hrvatskog naroda.
Kroz maglovito sjećanje djeteta pamtim godine u kojima deveti januar nije bio prvoklasni politički i nacionalistički događaj, nego dan u kojem bi se političari skromno obratili, bez pompeznih parada, demonstriranja sile i buđenja „nacionalne svijesti“. Toga bi se trebao sjećati i Draško Stanivuković, moj vršnjak i gradonačelnik Banjaluke, no njegova memorija i tumačenje političkih i historijskih događaja sežu znatno dalje, pa se usudio izjaviti da niti jedna strana u Bosni i Hercegovini ne želi više „nasjedati“ na priče o bratstvu i jedinstvu.
Proslava Dana Republike Srpske kakvog danas imamo počela je 2014. u godini prve ruske invazije na Ukrajinu, te vidovdanskog okupljanja srpske političke, crkvene i intelektualne elite u Višegradu ujedinjene oko ideje Memoranduma. Reinterpretirajući stavove Dobrice Ćosića, Srđan Šušnjica[1] te ciljeve objašnjava: „RS je najmlađa srpska država i najveća srpska pobjeda u 20. vijeku; RS dio je Bosne i Hercegovine (BiH) samo privremeno i treba učiniti sve da se u političkom jeziku, diskursu i političkoj akciji RS otjelovi kao suverena teritorija i država, a BiH kao zabluda Zapada i neuspješna unija tri suverena naroda i dvije suverene države koja se treba mirno raspasti; kada konstelacije moći u regionu, kontinentu i globalno budu stvorile povoljne uslove RS se treba osamostaliti i priključiti savezu srpskih država.“
Iako je Ustavni suda BiH još krajem 2015. godine eksplicitno utvrdio da je obilježavanje 9. januara neustavno i diskriminatorsko za građane RS koji nisu Srbi, državne institucije nemaju snagu da tu odluku provedu u djelo. Nakon toga je uslijedila nova odluka Ustavnog suda o neustavnosti tog praznika, pa referendum o tzv. Danu RS krajem 2016. koji je takođe proglašen neustavnim.
Sve ovo ni danas ne sprečava srpsku intelektualnu, političku i vjersku elitu s obje strane Drine da proslavljaju Dana RS-a onako kako oni smatraju da treba i dolikuje. Ovaj dan ujedini poziciju i opoziciju čiji su dometi razumijevanja prošlosti uglavnom u relativizaciji, pitanjima gdje je Naser Orić i iznegirane srpske žrtve,koje nesumnjivo postoje, no to ne umanjuje krivnju i odgovornost ovih prvih.
Unazad nekoliko godina za svaki deveti januar osjećam grč u želudcu i nelagodu. Ove godine su mi u mislima najviše bili prijatelji iz Prijedora, koji su tamo preživjeli logore i masovna stradanja, a devetog januara im u ime toga ljudi koji nisu bili ni rođeni za vrijeme rata, ili su isti proveli u raznim depoima i logistici vršljaju po gradu, i drugarica iz Višegrada, kojoj je u ratu ubijena familija, a sigurno je vidjela fotogrfije s mosta Mehmed-paše Sokolovića. Zbog njih se vrijedi boriti i ograđivati od ovakvog i sličnih „dana“, raskrštajući sa svakim torom u koji nas guraju.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.
