Sanjao sam da je ponovno rat. Umjesto radoznalog dječaka od šest-sedam godina koliko sam imao 1992-1993., na kauču u zamračenom podrumu, sjedim odrasli ja i ushićeno čekam da ponovno zabljesne sijalica u sobi, nakon što je prethodno, na trenutak, slučajno zatreperila. Sjećam se da sam kao mali, u tom momentu pomislio da se cijeli svemir udružio kako bi ja dobio struju i odgledao nakupljene nepregledane epizode crtanog serijala „Nindža kornjače“. Zatvorio sam oči i čekao pravi trenutak da podignem glavu. Struja, ipak, nije došla. Svemir je barem pokušao, vjerovao sam tada. Doći će sutra.

U snu, veliki ja, također sjedi i gleda u sijalicu na plafonu. I čeka. Žućkastu svjetlost da dođe i zavlada sobom. Otvori širom zabarakadirane prozore i na trenutak unese mir. Struja ne dolazi, ponovno. Međutim, za razliku od sedmogodišnjeg dječaka iz ratnog Sarajeva, odrasli ja u snu nije toliko optimističan, ne vjeruje da će se svemir zaustaviti za njega i više se plaši mraka. Kako struja ne dolazi, hvata me panika i obuzima me strah. Pune mi se pluća nepoznatom tekućinom, prestravljen ustajem i tapkajući u mraku, pokušavam naći izlaz. Dolazim do prozora i otvaram ih, ali me s druge strane dočekuju teške, nepomične vreće pijeska. Ne uspijevam ih pomjeriti. Beznadežan sam. Počinjem da plačem, ispočetka tiho, a zatim sve glasnije i jače.

Budim se u znoju. Odmah ustajem da razgrnem zastore i ugledam danje svjetlo bez istruhlih vreća. Ono mirnodopsko, koje se čeka sa nadom i u kojem bi se trebao osjećati spokojno. Ali nema ni nade ni spokoja. Dan je tmuran i kišovit. Palim svjetlo u sobi, onako usputno, po refleksu, ne priželjkujući ga i ne zahvaljujući svemiru na električnoj energiji. Uskoro saznajem da se tog dana obilježava 24. godišnjica Daytonskog mirovnog sporazuma. Pomislim kako bi se dan kada je okončan jedan rat trebao slaviti kao najveći praznik. Kako bi se na taj dan moralo pozvati sve muzičare, pjevače, orkestre, horove i pustiti ih da pjevaju i sviraju od jutra do ponoći. Taj dan bi trebao biti sunčan i barem neradni, uzviknem nesvjesno, dok pogledom na sat oučavam da kasnim. Dvadeset i četiri godine mira „slavim“ sa jednom navučenom nogavicom, četkicom za zube u jednoj i češljem u drugoj ruci.

Kroz maglu se sjećam tog dana, 22. novembra 1995. godine, kada se prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vratio iz SAD-a, nakon potpisivanja „mira“. Sjećam se televizijskih snimaka njegovog dočeka ispred zgrade Predsjedništva, euforije među masom i sretnih lica koja su ga slavila. Moj rahmetli amidža je prvi došao kako bi sa nama podijelio svoje iskustvo prisustvovanja tom događaju. U detalje je opisivao kako je Izetbegović dočekan, kuda se kretao, koji kaput je nosio, kako su na njega ljudi bacali cvijeće, mandarine, cjepanice, sve što im se našlo pod rukom. Sjećam se da sam se jako smijao tada, što zbog amidžine interpretacije tog historijskog trenutka u koju sam apsolutno vjerovao, čak i u dio o cjepanicama, što zbog spoznaje da sam sam bio najsretniji dječak na svijetu. Naravno, tada još uvijek nisam znao da je snimanje serijala „Nindža kornjače“, odavno obustavljeno i da njihov album sa samoljepljivim sličicama nemam gdje kupiti, jer je ona „plava kocka“ u potpunosti izgorjela.

Nekako se poklopilo, da me u isto vrijeme Facebook podsjeti na dan potpisivanja „Daytona“, kao i na moj prošlogodišnji post. „Preuzeo svoju Srebrenu značku ispred Akademije scenskih umjetnosti, kao jedini na UNSA sa ovim priznanjem, kojeg njegov odsjek nije izabrao za asistenta na ovogodišnjem konkursu za najbolje studente (prednost imao kandidat sa 8.6 prosjekom i bez ikakvih priznanja). Ipak, ponosan i sretan, jer lijep je ovo dan za ovu nesretnu zemlju. Pet hiljada mladih je još uvijek tu. Puna Zetra“, napisao sam tada uz fotografiju na kojoj držim svoju, apsolutno zasluženu Srebrenu značku.

U tom trenutku je nestalo električne energije. Ovaj put nisam zatvorio oči i čekao da se svemir udruži i upali sijalicu u mome stanu. Nisam više vjerovao da je to moguće. Kao u snu u kojem ne uspjevam razgrnuti vreće pjeska i pronaći danje svjetlost, ostao sam bez nade. Kao nikada prije, prestavio me taj osjećaj ravnodušnosti. Pojeo sam svoj hladni sendvič u mraku i izašao iz stana. Na putu za posao, pomislio sam kako više nikada ne smijem dozvoliti sebi da se osjećam tako beznadežno.

Volio bih da se mogu vratiti u prošlost i upitati onoga dječaka iz ratnog Sarajeva, kako je on u tome uspijevao.

_________________________________________________

Mirza Skenderagić (1986), objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH. 

Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu a za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine.