Opet se usuđujem da pišem o suočavanju s duhovima prošlosti rata koji je iza nas. I ne samo to, usuđujem se da već od naslova počnem s pitanjima i mislima koje dosežu još dublje u prošlost, u period završetka jednog drugog rata. A rat je rat, bilo koji predznak da nosi ispred sebe, on uvijek donosi neobjašnjivo zlo, nepojmljivo čistom i neiskvarenom ljudskom umu.

Sjećam se kako sam jednom prilikom, nekoliko godina nakon završetka posljednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije, pitala baku da li ćemo se ikada moći oporaviti i napredovati kao što je to bio slučaj s njenom generacijom. U meni je tada, a vjerujem i u svima nama, živjela nada, dok je osjećaj slobode i oslobođenosti bio svjež i tek je počeo pupati. Kako čovjek tada da ne gaji najiskrenije i najdublje želje da je najgore iza nas i da ćemo ići naprijed, ka poboljšanju, napretku, naposljetku ka istinskom miru? Baka, uvijek odmjerena i staložena, često i stroga, osoba koja je provela tri godine u njemačkom radnom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata, na moje pitanje samo se blago nasmijala i rekla: „Znaš, teško da bi to moglo biti kao što je bilo kada smo mi izašli iz ratnih strahota, jer… mi smo se svi zajedno borili protiv jednog neprijatelja i onda smo, po oslobođenju, zajedno željeli da gradimo, stvaramo i idemo naprijed. Mi smo živjeli jedni s drugima i jedni za druge. Ne znam hoću li to doživjeti, voljela bih svakako da ti i mlađe generacije to doživite, ali ipak ne vjerujem da će se ljudi ikada više moći tako ujediniti.“ Te njene riječi ostavile su dubok trag na mene dvadesetogodišnjakinju, još jednu u nizu generacija izgubljenih zbog rata, dvadesetogodišnjakinju koja nije mogla ni u najgorim snovima naslutiti da bi mogla doživjeti nešto tako jezivo kao što je rat. Na mene djevojku, koja se svim srcem nadala da je zlo zaustavljeno i da ćemo dalje zaista živjeti u istinskom miru, te njene riječi kao eho odzvanjaju unutar mene svih ovih godina. Bake, kao i većine ljudi iz njene generacije nema, a oni rijetki preostali polako idu ka kraju svog puta. Sve je manje tih jedinstvenih, časnih i poštenih koji su gradili jedan svijet za sve nas koji smo u taj svijet dolazili. Pa ipak, puno toga su nam ostavili u amanet, a na nama je šta ćemo s tim blagom u rukama.

Naravno, nije ni onda za njihovog vakta bilo idealno, bilo je i propusta i problema, ali ko je od nas izniklih ispod stabala tako dobrih ljudi, ko je od onih običnih i srčanih uopšte mogao da zamisli da će se stvoriti tako ogroman i taman jaz, koji će iscuriti u ogroman krater u koji će se survati sav užas ljudske mržnje i zlobe?! Nažalost, najgore se desilo i nije bilo povratka. Ali šta poslije, šta danas, šta u miru koji živimo, evo, još malo pa će biti četvrt vijeka. Nije li to ipak dovoljan period da se stvari promijene nabolje, pritom nikako ne zaboravljajući na ono što se desilo, ali učeći iz toga? Praštajući. Pomislim na sve one dobre ljude koji su prošli najgore moguće užase rata pa su nastavili dalje čini mi se najviše baš tako – praštajući. Šta je onda s ostalima? S onima koji u ratu nisu izgubili ni prozor kuće, a kamoli ruku, šta je s onima koji žive oslobođeni nezamislivog užasa da i danas tragaju za kostima najmilijih? Šta je s generacijama koje od malih nogu znaju nacionalnu opredijeljenost i imena ratnih zločinaca, a ne znaju reći „dobar dan“ ili pustiti vodu iza sebe kada odu u toalet? Žao mi je te nevine, neiskvarene djece koju odgajaju oni koji su puni mržnje i koji ne znaju da poštuju drugog i drugačijeg. Koliko li su oni samo siromašni, otužni i jadni u svojim torovima. Ograničeni i mali pored toliko širokog svijeta, koji svoju ljepotu može da stvori čak i na tlu koje je bilo razoreno ratnim strahotama.

Što sam starija, ono što ima neprolaznu vrijednost je upravo ono što su unutar svojih svjetova izgradili ljudi poput mojih baka i djedova. Često se zapitam ima li u ovom našem sadašnjem, postratnom svijetu, takvih? Vjerujem i sigurna sam da ima, inače bi sve bilo potpuno izgubljeno. Samo ih je, bojim se, malo ili su suviše tihi, nečujni. Ali i onaj najtiši, gotovo nečujan zvuk može da ima najsnažniji odjek, da pomjeri planine i otjera najcrnje oblake. Može, samo ako želimo da ga čujemo… do nas je, uvijek je sve do nas. Hoćemo li uvijek kriviti druge, buditi se s netrpeljivošću prema prvom komšiji, a onda i prema ostatku svijeta ili ćemo dati sve od sebe da živimo onako kako nas je Andrić još odavno učio – da su nam svi ljudi potrebni, počevši od one babice koja nas je primila u naručje, kada smo došli na svijet pa sve do onog slučajnog prolaznika koji će zastati i skinuti šešir, kada nas neki ljudi budu vodili na neko groblje. Znam, zvučaće kao da je kasno, pogotovo u neizvjesnosti vremena u kojem živimo, u toj klimavoj i sumornoj sadašnjosti koja je danas kumulus teških posljedica rata, neimaštine, pandemije, ekonomske nestabilnosti… Znam, zvučaće naivno ovo moje blesavo srce koje uvijek kuca damarima nade i vjerovanja da ipak i uprkos svemu može biti bolje. A hoće li, ostaje da se vidi. Dotad, učinimo ono što je do nas. Ako već nismo dosad, krajnje je vrijeme da se konačno pogledamo u vlastito ogledalo. Jedino tako ćemo moći da iza nas, u dubini, vidimo i sagledamo sve ostale i sve ostalo. Kada nam se pogled razbistri, znaćemo… da smo i ovoj prkosnoj, čudesnoj zemlji i jedni drugima potrebniji više nego ikad.

Maja Đurić je rođena 1978. godine u Banjaluci. Nesuđena profesorica srpskog jezika i književnosti, koja nikada nije odustala od onoga što je najviše ispunjava odmalena, a to je pisanje.

Prije dvadesetak godina je objavljivala poeziju u Časopisu za kulturu „Album“. Danas je više okrenuta prozi, koju objavljuje na ličnom i „Buka“ blogu. Jedna od dobitnika nagrade „Buka“ portala za najbolju aktivističku priču u 2016-oj godini. Živi u rodnom gradu i vjeruje da jedino čineći dobro možemo biti dobri sebi, drugima i društvu.