Izvor: Recom.link

Nakon dugotrajnog suđenja, nekadašnji vođa bosanski Srba, Radovan Karadžić, je osuđen za jednu tačku optužbe za genocid i brojne zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Denisa Kostovicova ocjenjuje šta ta presuda znači za Bosnu, pišući da zemlja ostaje duboko podijeljena, iako je ishod suđenja krajnje simboličan za žrtve rata u Bosni.

Presuda Karadžiću: Kako je proteklo suđenje i šta to znači za Bosnu

Presuda vođi bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću, predstavlja ključni trenutak u 23-godišnoj historiji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu (MKSJ). Karadžić je najviše rangirani zvaničnik kojem je suđeno i koji je osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva počinjene u ratu u Bosni u periodu od 1992. do 1995. i zapravo bilo gdje drugdje na teritoriji bivše Jugoslavije. Osuda Karadžića će stoga donekle osigurati zadovoljenje pravde. 11 tačaka za koje je Karadžić optužen (od kojih se dvije odnose na genocid) sažimaju strašna zabilježena ubijanja i uništenja tokom rata u Bosni širom zemlje kada su bosanski Srbi pod Karadžićevim vodstvom nastojali stvoriti etnički homogenu državicu od multietničke Bosne. Ova kampanja je dovela do nekih od najgorih oblika nasilja na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, uključujući ubistvo otprilike 8,000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici i tokom trogodišnje opsade glavnog grada, Sarajeva.

Samo suđenje je imalo historijske razmjere. Trajalo je 497 dana i uključivalo na stotine svjedočenja. Desetine hiljada dokaza i stranica pisanih dokaza je predočeno i razmatrano od strane sudaca. Ovaj proces je izazvao poređenja sa suđenjima iz Nürnberga od strane brojnih znanstvenika. Međutim, dvadeset godina nakon kraja rata u Bosni, utjecaj presuda na pomirenje u ovoj postkonfliktnoj zemlji će biti ograničen trajnim posljedicama smrti i uništenja koja je nadzirao Karadžić.

Šta će promijeniti presuda?

Sama činjenica da je Karadžić uspio čuti svoju presudu je od ogromnog značaja. Suđenje Karadžiću se desilo nakon smrti Slobodana Miloševića 2006., koji je glavni organizator politike velike Srbije i ratova koji su doveli do nasilnog raspada Jugoslavije i koji je također bio optužen za genocid, ali je umro tokom boravka u pritvoru MKSJ. Milošević je svojom smrću izbjegao pravdu, što je dovelo do toga da se žrtve širom bivše Jugoslavije, uključujući i Bosnu, općenito osjećaju izdanim.

Memorijal u Srebrenici, fotografija: photo rnw.org

Stoga je presuda Karadžiću, iako je dugo kasnila, od ključne važnosti za žrtve i preživjele nasilja u Bosni, od kojih su mnogi smogli hrabrost da se suoče s njim na sudu. Međutim, osuda visokorangiranog zvaničnika poput Karadžića nije toliko pitanje postavljanja pravnog presedana (iako su takvi presedani ključni za razvoj međunarodnog prava): MKSJ je već proveo na desetine suđenja i donio na desetine presuda za nižerangirane počinioce nasilja u Bosni, što se pokazalo revolucionarnim po pitanju razvoja globalnih normi odgovornosti za nasilje u modernim konfliktima. Ipak, simbolična važnost presude je ogromna. Presudom se uspostavlja direktna veza između Karadžićeve smrtonosne retorike i smrti i uništenja u ratnom periodu, upravo kao što su to žrtve doživjele i shvatile usred konflikta. Potvrda sada također dolazi kao mjera pravde, i, što je najvažnije, to se dešava prije nego što postane prekasno. Oni koji su bili srednje dobi tokom rata su sada krhki stariji muškarci i žene, od kojih su se mnogi bojali da neće doživjeti istinu ili pravdu u svojim životima i na koje je nasilje koje je uzrokovao Karadžić ostavilo neizbrisiv trag. Brojni stariji preživjeli nisu dočekali ovaj trenutak. A bilo je potrebno puno vremena kako bi se ovaj trenutak desio. Početkom 2000-ih nije bilo nimalo sigurno da će se ikada doći do ove tačke. Nakon što je optužen 1995., Karadžić je uspješno bježao od pravde, skrivajući se trinaest godina, te je uhvaćen tek kao liječnik alternativne medicine u glavnom gradu Srbije, Beogradu, kada je Srbija morala izabrati između hvatanja onih bjegunaca koje je tražio Hag i nove budućnosti zemlje u Evropskoj uniji. Međutim, iako će pravda bez sumnje u određenoj mjeri biti zadovoljena kada muslimanske i hrvatske žrtve danas vide slike iz MKSJ, ovo osjećanje će biti pomućeno tokom slijedećih dana zbog neizbježne politicizacije i pobijanja presude.

Šta presuda neće promijeniti?

‘Politika genocida vodstva bosanskih Srba je bila krajnje uspješna’, rekao mi je preživjeli srebreničkog genocida koji je izgubio 17 članova svoje porodice tokom moje nedavne istraživačke posjete u Bosni. Izvršeno je etničko čišćenje bosanskih Muslimana iz njihovih domova. Učinak nasilja je bio transgeneracijski, objasnio je, prisjećajući se imena ubijenih rođaka koja se neće prenositi dalje. Samo dvadeset godina nakon rata Bosna je i dalje podijeljena zemlja, politički, kulturološki i geografski. Ove podjele su utjecale na percepciju pravde etničkih grupa, posebno pravde koja dolazi od MKSJ. Tokom perioda prije presude, do izražaja su dolazile konfliktne entičke perspektive. Muslimanske i hrvatske žrtve koje Karadžića vide kao glavnog organizatora rata su iščekivale presudu i dugo očekivanu pravdu. Srbi iz zemlje, od kojih mnogi smatraju Karadžića svojim nacionalnim herojem, su unaprijed pobijali okrivljujuću presudu, kao i legitimnost međunarodnog suda koji vide kao instrument usmjeren protiv Srba. Inicijalne reakcije na okrivljujuću presudu idu u istom pravcu. Ono što je paradoks je da takve reakcije također ukazuju na još jedno perverzno postignuće Karadžića i njegove politike: naime, njegovih uspješnih napora da se predstavi kao utjelovljenje nacije i kolektivizira pitanje krivice i odgovornosti. Na kraju suđenja je izjavio da nije optužen on već srpski narod. Ova kolektivna logika stoji iza osporavanja i Karadžićeve presude i MKSJ. Glasovi među Srbima u Bosni koji se ne slažu i osuđuju Karadžićevu ratnu politiku se čuju jasno i glasno. Međutim, kao manjinski glasovi oni samo potvrđuju da će sud imati ograničen uspjeh pri individualiziranju krivične odgovornosti, što je ključno za pronalazak puta za pomirenje u Bosni, ali isto tako u cijeloj regiji Balkana. Presuda u konačnici također ukazuje na ograničenu upotrebu suđenja kao instrumenta za postizanje pravde u postkonfliktnom okruženju. Presude poput ove koja je donijeta danas su ključne za stvaranje prostora za suočavanje sa krivičnom prošlošću, bez obzira na to koliko je to pobijano, ali potraga za pravdom se mora nastaviti na terenu, u školama i zajednicama koje imaju obavezu rješavati složena pitanja kako bi ponovo uspostavile prekinute odnose i premostile podjele.

Napomena: Ovaj članak odražava stajališta autora, a ne stajalište EUROPP – European Politics and Policy, niti London School of Economics. Objavljen je na stranici  EUROPP, 24.03.2016.

 _________________________________

O autoru

Denisa Kostovicova – Denisa Kostovicova sa London School of Economics and Political Science je vanredni profesor za globalnu politiku pri Odjelu za upravu i istraživač Jedinice za istraživanja o civilnom društvu i ljudskoj sigurnosti Odjela za međunarodni razvoj London School of Economics and Political Science. Dodijeljena joj je istraživačka stipendija Leverhulme 2015. godine kako bi istraživala regionalni pristup tranzicijskoj pravdi na Balkanu. Njeni istraživački interesi uključuju nacionalizam i demokratizaciju u globalnom vremenu, postkonfliktnu obnovu i sigurnost, civilno društvo i ljudsku sigurnost, ratne zločine i tranzicijsku pravdu i evropske integracije zapadnog Balkana.