Foto: Sanja Vrzić
Živi u Mostaru. Urednica je portala Tačno.net već deset godina. Po zanimanju je fotografkinja.
Štefica je rođena u Malom Ograđeniku (općina Čitluk), u katoličkoj obitelji. Njeno odrastanje, u sredini u kojoj su ljudi sličnih svjetonazora i religije, obilježeno je radoznalošću i propitivanjem. Godine 1981. udala se u Ljubuški za Nedeljka Galića, fotografa. Početak rata Šteficu i njenu porodicu zatekao je u Ljubuškom. Štefica i Nedeljko su se tokom rata 1992-1995. javno očitovali protiv nacionalizma i destrukcije. Njihova kuća nalazila se u blizini policijske stanice u kojoj su ispitivani zarobljenici. Štefica je javno govorila o svemu što je čula i vidjela. Galići su spasili veliki broj ljudi iz Ljubuškog. Djelujući iz svoje radnje, primali su i prenosili garantna pisma za ljude koji su bili zatočeni u logoru Heliodrom, a koji su većinom bili Bošnjaci. Ponekad su čak krivotvorili pisma u nadi da će tako spasiti zatvorenike. Zbog svog angažmana imali su problema u Ljubuškom i bili su osuđivani od lokalne zajednice. Čak su ih prozvali „mudžahedinskom ambasadom“ i žigosali kao izdajnike. Osude nisu prestale ni po završetku rata. Štefica, pored stigme javnosti i zajednice, nosi tih godina teret borbe za zdravlje već oboljelog supruga i radi kao fotografkinja na terenu da prehrani porodicu. U radnju Galića niko više ne ulazi da naruči posao. Problemi ne prestaju ni nakon Nedeljkove smrti jer dio stanovnika Ljubuškog ne prašta „izdaju“. Nakon projekcije dokumentarnog filma Svjetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“ u ovom gradu, Štefica je preživjela pokušaj javnog linča i fizički napad. S djecom je napustila Ljubuški.
Dolazi u Mostar i osniva portal Tačno.net, medij koji njeguje slobodu govora i kritičkog promišljanja političke i društvene stvarnosti. Portal je često izložen hakerskim napadima, a saradnici Tačno.net kontinuirano trpe verbalne napade i prijetnje. I pored svih napada, novinari i saradnici portala nastavljaju da objavljuju kvalitetne i angažirane tekstove i informacije o aktuelnim temama iz BiH i regije. Štefica Galić je i nakon svih nedaća i problema s kojima se susretala ostala vjerna borbi protiv etničkih i religijskih netrpeljivosti, regionalnih konflikata i kontrole medija. Za angažman i borbu koja traje već godinama Štefica je dobila nagradu Johan Philipp Palm iz Njemačke za slobodu govora u 2018. godini.
„Borim se, da budem potpuno konkretna, protiv sistema kojemu je nacionalizam i klerofašizam mjera stvari, koji slavi svoje zločince kao heroje, smatrajući to patriotskim činom, protiv sistema koji trguje ljudskim životima i njihovom imovinom, čiji obrazovni sistem obrazuje buduće vojnike koji će mrziti sve što nije njihovo, gdje trajno pobjeđuju nacionalističke stranke na izborima… Taj sistem, to je moj neprijatelj!“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Došao je rat. Sve je postalo drugačije. Ono što je nas u tome izdvajalo jeste što smo mi ostali principijelni, i Neđo i ja, na svom putu antifašizma, lijevog opredjeljenja. U našoj kući nikada se nije govorilo o naciji, moja djeca nisu bila krštena, niko nije išao u crkvu… Svi smo se bojali rata. Međutim, sve se to obistinilo… Ispod svega je kuljala neka ustaška i fašistička ideja koju su ljudi pomno skrivali i odjednom je izbilo na površinu… U startu devedesetih počele su muke za nas… Javno smo se bunili protiv svega što je bilo nenormalno. Apsolutno smo se javno očitovali protiv toga… Mi smo ljude nastojali izvući iz logora kada su bili pokupljeni… Ja sam sve vidjela sa svog balkona ispred svoje kuće. Svi su bili prestravljeni, uplakani. Ja sam vrištala. Bili smo apsolutno u šoku. Sve u mom životu na jednu stranu, al’ na drugu stranu odlazak tih kamiona. Ja tu scenu ne mogu zaboraviti. Strava, šta dalje…“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
