Prisutni su narativ o ratu, strah od rata, odbijanje suočavanja sa istinom o prošlosti… Na vlasti su oni koji su nas uveli u rat i oni sigurno neće graditi ni mir ni povjerenje ni bolji i pravedniji svijet za sve nas. Također, slike ratnih zločinaca su na svakom koraku, a samim tim i veličanje vlastitih zločinaca i nepriznavanje tuđih žrtava. Nema vidnog pomaka na tom polju niti će ga biti bez zakona o zabrani negiranja zločina.

Štefica Galić je fotografkinja, glavna i odgovorna urednica portala Tacno.net. Zbog njenog kritičkog odnosa spram društvenih, političkih nepravdi te suočavanja s brutalnim ratnim zločinima Štefica je izložena čestim verbalnim napadima i prijetnjama, dok se zbog klevetničkih sadržaja i širenja govora mržnje prema Štefici koji su uslijedili nakon prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ vodilo nekoliko sudskih postupaka. Štefica je izgubila sporove u svih sedam tužbi zbog klevete tokom osam godina trajanja postupaka, na svim instancama, uz obrazloženje da se ne radi o kleveti već o vrijednosnom sudu. Od septembra 2019. Štefica Galić je pod zaštitom njemačkog Bundestaga. Razgovor sa Šteficom fokusirali smo ne samo na probleme u izgradnji mira već i prema onome šta se može uraditi? Koja je naša individualna, lična uloga i postoji li uopšte takvo mjesto u društvu ili se za njega moramo izboriti?

L. G.: Koliko su danas živi narativi o ratovima iz devedesetih? Gdje su najzastupljeniji? Zbog čega?

Š. G.: Ratni narativi su itekako živi, prije svega među intelektualnim elitama, klerom i političkim hohštaplerima koji su na vlasti upravo zahvaljujući tome. Potom kod njihovih poslušnika u sistemu, a najviše u medijima koji su im na usluzi puneći javni prostor mržnjom i strahom. Građani su tako u stalnom strahu da bi se zamrznuti konflikt u kojemu se nalaze od 1995. godine mogao ‘odmrznuti’. Prikrivanjem stvarne uloge u ratovima devedesetih, upornim ponavljanjem laži, poricanjem zločina i veličanjem zločinaca kroz obrazovni sistem – nove generacije se obrazuju na negaciji historijskih činjenica – naša društva su potpuno sluđena, nesretna, siromašna, dok lažne elite nameću kulturu kiča i amoralnosti postavljajući rat i naciju kao vrhunsku normu. Živimo to već trideset godina i osim kod neznatnog broja pojedinaca ne postoji stvarna volja da se nešto promijeni.

L. G.: Nerijetko možemo čuti i vidjeti ispreplitanja različitih revizionizama (iz različitih perioda naše istorije). Prema Vašem mišljenju, zašto se ‘bude’ sada? Jesmo li u nekom posebnom momentumu koji ovakve pojave čini prihvatljivim, poželjnim?

Š. G.: To je trend u cijelom svijetu, ne samo kod nas, jer živimo u ‘eri neodgovornosti’, kako briljantno napisa Tomislav Jakić. Na čelu mnogih država su trgovci i populisti koji svoju agresivnu imperijalnu politiku i interes (npr. Sjedinjene Američke Države) bez ikakve odgovornosti Ujedinjenim narodima ili bilo kome nameću čitavom svijetu. Nema više velikih državnika ni normalnih vrijednosti. Odavno smo svjedoci buđenja fašizma u Evropi i šire – zato olako prolaze fašizmi kod nas. Također zbog opće pometnje u svijetu: divljanja desnica, ratova, ljudi u pokretu – izbjeglica, klimatskih promjena, virusa, lažnih vijesti. Sigurno je sve to pogodovalo otvorenom povijesnom revizionizmu, nacionalističkim isključivostima, poricanju antifašizma i opravdavanju fašizma.

L. G.: Šta biste rekli da su najveći izazovi izgradnji mira u BiH? Koliko je teško graditi mir u lokalnim zajednicama?

Š. G.: Mislim da su to prije svega neuvažavanje presuda Haškog suda te nepostojanje kajanja za politiku genocida i nasilja – nema poštenja ni na jednoj strani da se prizna ratna politika protjerivanja, podjela, zločina koji su opsežno istraženi, dokumentirani i svima javno dostupni na stranicama Haškog suda. Na svim stranama i nivoima to se negira od političkih aktera do pravosudnih i drugih institucija. Navest ću vam samo moje iskustvo, sutkinja Lena Raspudić je meni na suđenju u Ljubuškom rekla: Mene vrijeđaš kad kažeš da je bilo etničko čišćenje u Ljubuškom. Ona kaže to meni koja sam gledala svojim očima kako naše ljubuške Bošnjake trpaju u kamione i odvoze u logore 1993. godine, koja sam čula svaki vrisak iz logora dok su ih mučili. Ništa joj ne znači ni moje svjedočenje ni haške presude hercegbosanskoj šestorki u kojoj postoji tridesetak stranica o etničkom čišćenju i zločinima u Ljubuškom, čak ni presude bosanskohercegovačkih sudova. A ko zna koliko takvih sudaca i tužitelja ima u sudovima i tužilaštvima u BiH. Predmeti ratnih zločina od kraja rata do danas samo se prosljeđuju od općinskih sudova do najviših instanci i nazad, istragu provodi Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), pa ponovo Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, i tako se ne nazire ni kraj ni pravda. Da ne spominjemo Čovića, Dodika i druge političare koji vode vladajuće nacionalističke stranke i ovu državu otvoreno negirajući istinu o ratovima devedesetih. Dakle, sve se zna, ali gazi se po istini bez imalo osjećaja za pravdu, suosjećanja za žrtve. To je potpuni moralni krah vlasti, sistema i društva koje se ne buni zbog toga, pristajući na sve njihove malverzacije. Ja mislim da nam je ljudska dužnost ne ostavljati mržnju našoj djeci u naslijeđe, nego suočavati se s istinom o prošlosti i glasno je izgovarati, kažnjavati zločince, zatražiti oprost od žrtava, ali istinski, ne pro forma, i početi konačno normalno živjeti.

L. G.: Smatrate li da bi zakonska regulativa kojom bi se zabranilo negiranje (poricanje), minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina trebala ovoj državi?

Š. G.: Naravno da bi trebala. Pravna regulacija zabrane negiranja, minimiziranja, javnog odobravanja i umanjivanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina jako je bitna da bi se konačno priznala istina o ratu u našoj zemlji, da bi se kaznili zločinci, pojedinci počinioci, a ne da cijeli narod nosi stigmu zločina, te da se takvi zločini nikada ne bi ponovili. Bilo bi važno uvesti u škole kroz povijest izučavanje i tog dijela kako bi buduće generacije znale sve o tome. Regulacija tog pitanja je od presudnog značaja, inače se sutra sve može ponoviti.  Ali ko će donijeti takav zakon? Pa znamo ko donosi zakone – oni koji su nas uveli u rat i koji vode ovu nakaradnu državu već trideset godina. Zar mislite da će ih oni donijeti? Pa već je bilo pokušaja na entitetskom i državnom nivou, i naravno nije prošao nijedan. Nema konsenzusa oko toga niti će ga biti, oni se slažu samo kad je riječ o politikama i zakonima vlastitih džepova. Čak i kad bi ih i natjerali iz međunarodne zajednice i kad bi donijeli taj zakon – zar iko misli da bi se on poštovao i na terenu provodio? Dokle god su na vlasti stranke koje su nas dovele do genocida i rata – nema nama ni mira ni napretka ni poštivanja zakona ni kažnjavanja veličanja genocida i ratnih zločinaca.

L. G.: Koja je uloga medija u širenju straha i mržnje, ali i koji su dometi za promociju tolerancije i kritike opasnih društvenih pojava putem medija? Našli ste se s obje strane ovog pitanja, koliko je snage i hrabrosti potrebno za upustiti se u ovakvu vrstu otpora?

Š. G.: Već sam spomenula, neki mediji su sramotno postali instrumentom politike na usluzi vladajućim klikama zaboravljajući primarnu ulogu medija svakodnevno doprinoseći općem rasulu, manipulacijama i dilanju mržnje u javnom prostoru. Zar postoji nešto što poštenog čovjeka, novinara ili bilo koga može natjerati da služi laži ili se proda u bescjenje zbog nekog interesa? Ja kao urednica odlučujem šta će se objaviti u našem mediju (portal Tacno.net) a šta neće, ja odlučujem ne biti otirač pred vratima političkih ili drugih moćnika, ja odlučujem služiti istini i biti slobodna, provjeravati informacije – biti odgovorna i raditi samo u interesu javnosti. Iskreno, nije lako stalno se nositi s napadima, pljuvanjem, vrijeđanjem, presretanjem na ulici, u institucijama sistema, oduzimanjem imovine. Ali to je moj životni izbor. Živim i radim u granicama moralnih normi koje sam ponijela iz kuće i sve što radim mi je najnormalnije. I to je to.

L. G.: Koliko biste rekli da su snažne mirovne inicijative u BiH, s čim se suočavaju mirovni aktivisti/kinje, i zapravo svi oni koji dižu glas protiv podjela, mržnje, ratnohuškačke retorike? Gdje treba graditi mir?

Š. G.: Mislim da je malo stvarne želje i iskrenih inicijativa gradnje mira. To je samo isprazna retorika. Obično se odrađuju projekti koji se formulišu na tu temu, održavaju se okrugli stolovi, tribine, hodaju po grobištima i tako dalje, a poslije se vrate kućama i žive kao i prije u svojim svjetovima kao i prije. Ljudi su se možda i umorili, izgubili entuzijazam. Nije čudo. Žrtva je neophodna i znam da nije lako. Ja jednostavno ne pristajem na ovo što nam nameću najgori među nama, ne zanima me kakve ću posljedice imati. Ne pristajem ni na podjele, ni mržnju, ni huškanje. Ja sam, naprimjer, prijavila zabranjene hercegbosanske zastave izvješene po gradu Mostaru prije dvije godine: u policiji nisu htjeli zaprimiti moju prijavu tvrdeći da to nije zastava Herceg- Bosne nego hrvatskog naroda. Policajac me je nazvao kučkom usred MUP-a u Mostaru. Nije kažnjen ni na koji način. Podnijela sam tužbu u tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona i nakon dvije godine dobila odgovor – nema zakona u BiH kojim bi se zabranilo postavljanje bilo kakve zastave. Ja živim po svome, onako kako sam naučila, i tako ću živjeti do smrti. Svako od nas može učiniti makar nešto po tom pitanju – svojim djelovanjem odbijati živjeti po diktatu najgorih među nama. I gotovo.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom. Publikacija se nalazi nalinku.

Prisutni su narativ o ratu, strah od rata, odbijanje suočavanja sa istinom o prošlosti… Na vlasti su oni koji su nas uveli u rat i oni sigurno neće graditi ni mir ni povjerenje ni bolji i pravedniji svijet za sve nas. Također, slike ratnih zločinaca su na svakom koraku, a samim tim i veličanje vlastitih zločinaca i nepriznavanje tuđih žrtava. Nema vidnog pomaka na tom polju niti će ga biti bez zakona o zabrani negiranja zločina.

Štefica Galić je fotografkinja, glavna i odgovorna urednica portala Tacno.net. Zbog njenog kritičkog odnosa spram društvenih, političkih nepravdi te suočavanja s brutalnim ratnim zločinima Štefica je izložena čestim verbalnim napadima i prijetnjama, dok se zbog klevetničkih sadržaja i širenja govora mržnje prema Štefici koji su uslijedili nakon prikazivanja filma „Neđo od Ljubuškog“ vodilo nekoliko sudskih postupaka. Štefica je izgubila sporove u svih sedam tužbi zbog klevete tokom osam godina trajanja postupaka, na svim instancama, uz obrazloženje da se ne radi o kleveti već o vrijednosnom sudu. Od septembra 2019. Štefica Galić je pod zaštitom njemačkog Bundestaga. Razgovor sa Šteficom fokusirali smo ne samo na probleme u izgradnji mira već i prema onome šta se može uraditi? Koja je naša individualna, lična uloga i postoji li uopšte takvo mjesto u društvu ili se za njega moramo izboriti?

L. G.: Koliko su danas živi narativi o ratovima iz devedesetih? Gdje su najzastupljeniji? Zbog čega?

Š. G.: Ratni narativi su itekako živi, prije svega među intelektualnim elitama, klerom i političkim hohštaplerima koji su na vlasti upravo zahvaljujući tome. Potom kod njihovih poslušnika u sistemu, a najviše u medijima koji su im na usluzi puneći javni prostor mržnjom i strahom. Građani su tako u stalnom strahu da bi se zamrznuti konflikt u kojemu se nalaze od 1995. godine mogao ‘odmrznuti’. Prikrivanjem stvarne uloge u ratovima devedesetih, upornim ponavljanjem laži, poricanjem zločina i veličanjem zločinaca kroz obrazovni sistem – nove generacije se obrazuju na negaciji historijskih činjenica – naša društva su potpuno sluđena, nesretna, siromašna, dok lažne elite nameću kulturu kiča i amoralnosti postavljajući rat i naciju kao vrhunsku normu. Živimo to već trideset godina i osim kod neznatnog broja pojedinaca ne postoji stvarna volja da se nešto promijeni.

L. G.: Nerijetko možemo čuti i vidjeti ispreplitanja različitih revizionizama (iz različitih perioda naše istorije). Prema Vašem mišljenju, zašto se ‘bude’ sada? Jesmo li u nekom posebnom momentumu koji ovakve pojave čini prihvatljivim, poželjnim?

Š. G.: To je trend u cijelom svijetu, ne samo kod nas, jer živimo u ‘eri neodgovornosti’, kako briljantno napisa Tomislav Jakić. Na čelu mnogih država su trgovci i populisti koji svoju agresivnu imperijalnu politiku i interes (npr. Sjedinjene Američke Države) bez ikakve odgovornosti Ujedinjenim narodima ili bilo kome nameću čitavom svijetu. Nema više velikih državnika ni normalnih vrijednosti. Odavno smo svjedoci buđenja fašizma u Evropi i šire – zato olako prolaze fašizmi kod nas. Također zbog opće pometnje u svijetu: divljanja desnica, ratova, ljudi u pokretu – izbjeglica, klimatskih promjena, virusa, lažnih vijesti. Sigurno je sve to pogodovalo otvorenom povijesnom revizionizmu, nacionalističkim isključivostima, poricanju antifašizma i opravdavanju fašizma.

L. G.: Šta biste rekli da su najveći izazovi izgradnji mira u BiH? Koliko je teško graditi mir u lokalnim zajednicama?

Š. G.: Mislim da su to prije svega neuvažavanje presuda Haškog suda te nepostojanje kajanja za politiku genocida i nasilja – nema poštenja ni na jednoj strani da se prizna ratna politika protjerivanja, podjela, zločina koji su opsežno istraženi, dokumentirani i svima javno dostupni na stranicama Haškog suda. Na svim stranama i nivoima to se negira od političkih aktera do pravosudnih i drugih institucija. Navest ću vam samo moje iskustvo, sutkinja Lena Raspudić je meni na suđenju u Ljubuškom rekla: Mene vrijeđaš kad kažeš da je bilo etničko čišćenje u Ljubuškom. Ona kaže to meni koja sam gledala svojim očima kako naše ljubuške Bošnjake trpaju u kamione i odvoze u logore 1993. godine, koja sam čula svaki vrisak iz logora dok su ih mučili. Ništa joj ne znači ni moje svjedočenje ni haške presude hercegbosanskoj šestorki u kojoj postoji tridesetak stranica o etničkom čišćenju i zločinima u Ljubuškom, čak ni presude bosanskohercegovačkih sudova. A ko zna koliko takvih sudaca i tužitelja ima u sudovima i tužilaštvima u BiH. Predmeti ratnih zločina od kraja rata do danas samo se prosljeđuju od općinskih sudova do najviših instanci i nazad, istragu provodi Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), pa ponovo Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, i tako se ne nazire ni kraj ni pravda. Da ne spominjemo Čovića, Dodika i druge političare koji vode vladajuće nacionalističke stranke i ovu državu otvoreno negirajući istinu o ratovima devedesetih. Dakle, sve se zna, ali gazi se po istini bez imalo osjećaja za pravdu, suosjećanja za žrtve. To je potpuni moralni krah vlasti, sistema i društva koje se ne buni zbog toga, pristajući na sve njihove malverzacije. Ja mislim da nam je ljudska dužnost ne ostavljati mržnju našoj djeci u naslijeđe, nego suočavati se s istinom o prošlosti i glasno je izgovarati, kažnjavati zločince, zatražiti oprost od žrtava, ali istinski, ne pro forma, i početi konačno normalno živjeti.

L. G.: Smatrate li da bi zakonska regulativa kojom bi se zabranilo negiranje (poricanje), minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina trebala ovoj državi?

Š. G.: Naravno da bi trebala. Pravna regulacija zabrane negiranja, minimiziranja, javnog odobravanja i umanjivanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina jako je bitna da bi se konačno priznala istina o ratu u našoj zemlji, da bi se kaznili zločinci, pojedinci počinioci, a ne da cijeli narod nosi stigmu zločina, te da se takvi zločini nikada ne bi ponovili. Bilo bi važno uvesti u škole kroz povijest izučavanje i tog dijela kako bi buduće generacije znale sve o tome. Regulacija tog pitanja je od presudnog značaja, inače se sutra sve može ponoviti.  Ali ko će donijeti takav zakon? Pa znamo ko donosi zakone – oni koji su nas uveli u rat i koji vode ovu nakaradnu državu već trideset godina. Zar mislite da će ih oni donijeti? Pa već je bilo pokušaja na entitetskom i državnom nivou, i naravno nije prošao nijedan. Nema konsenzusa oko toga niti će ga biti, oni se slažu samo kad je riječ o politikama i zakonima vlastitih džepova. Čak i kad bi ih i natjerali iz međunarodne zajednice i kad bi donijeli taj zakon – zar iko misli da bi se on poštovao i na terenu provodio? Dokle god su na vlasti stranke koje su nas dovele do genocida i rata – nema nama ni mira ni napretka ni poštivanja zakona ni kažnjavanja veličanja genocida i ratnih zločinaca.

L. G.: Koja je uloga medija u širenju straha i mržnje, ali i koji su dometi za promociju tolerancije i kritike opasnih društvenih pojava putem medija? Našli ste se s obje strane ovog pitanja, koliko je snage i hrabrosti potrebno za upustiti se u ovakvu vrstu otpora?

Š. G.: Već sam spomenula, neki mediji su sramotno postali instrumentom politike na usluzi vladajućim klikama zaboravljajući primarnu ulogu medija svakodnevno doprinoseći općem rasulu, manipulacijama i dilanju mržnje u javnom prostoru. Zar postoji nešto što poštenog čovjeka, novinara ili bilo koga može natjerati da služi laži ili se proda u bescjenje zbog nekog interesa? Ja kao urednica odlučujem šta će se objaviti u našem mediju (portal Tacno.net) a šta neće, ja odlučujem ne biti otirač pred vratima političkih ili drugih moćnika, ja odlučujem služiti istini i biti slobodna, provjeravati informacije – biti odgovorna i raditi samo u interesu javnosti. Iskreno, nije lako stalno se nositi s napadima, pljuvanjem, vrijeđanjem, presretanjem na ulici, u institucijama sistema, oduzimanjem imovine. Ali to je moj životni izbor. Živim i radim u granicama moralnih normi koje sam ponijela iz kuće i sve što radim mi je najnormalnije. I to je to.

L. G.: Koliko biste rekli da su snažne mirovne inicijative u BiH, s čim se suočavaju mirovni aktivisti/kinje, i zapravo svi oni koji dižu glas protiv podjela, mržnje, ratnohuškačke retorike? Gdje treba graditi mir?

Š. G.: Mislim da je malo stvarne želje i iskrenih inicijativa gradnje mira. To je samo isprazna retorika. Obično se odrađuju projekti koji se formulišu na tu temu, održavaju se okrugli stolovi, tribine, hodaju po grobištima i tako dalje, a poslije se vrate kućama i žive kao i prije u svojim svjetovima kao i prije. Ljudi su se možda i umorili, izgubili entuzijazam. Nije čudo. Žrtva je neophodna i znam da nije lako. Ja jednostavno ne pristajem na ovo što nam nameću najgori među nama, ne zanima me kakve ću posljedice imati. Ne pristajem ni na podjele, ni mržnju, ni huškanje. Ja sam, naprimjer, prijavila zabranjene hercegbosanske zastave izvješene po gradu Mostaru prije dvije godine: u policiji nisu htjeli zaprimiti moju prijavu tvrdeći da to nije zastava Herceg- Bosne nego hrvatskog naroda. Policajac me je nazvao kučkom usred MUP-a u Mostaru. Nije kažnjen ni na koji način. Podnijela sam tužbu u tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona i nakon dvije godine dobila odgovor – nema zakona u BiH kojim bi se zabranilo postavljanje bilo kakve zastave. Ja živim po svome, onako kako sam naučila, i tako ću živjeti do smrti. Svako od nas može učiniti makar nešto po tom pitanju – svojim djelovanjem odbijati živjeti po diktatu najgorih među nama. I gotovo.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom. Publikacija se nalazi nalinku.

---