Kako smo se, kao društvo, suočili s prošlošću, moglo se nedavno čuti i s tribina gradskog stadiona u Banjaluci.
Pitanje je samo šta je poraznije – to što mladi ljudi umjesto da slave sport, slave mržnju i klanje povicima – „Nož, žica Srebrenica“ ili ćutanje onih koji ćutati ne bi smjeli.
Zašto se bojimo pogledati istini u oči!?
Odgovor je jasan – denacifikacija je stepenica koju smo divovskim koracima preskočili i iz krvi besmislenog rata zagazili u živo blato po kome se sada valjamo.
Nisu ovi ćutolozi – samozvani intelektualci, tzv. „akademska zajednica“, politički „lideri“, vjerske „vođe“ ćutali onda kada bi im bilo pametnije da jesu. Onda, kada su tu istu omladinu sa čijih usana slušamo povike mržnje trovali svojim bolesnim idejama. Zato sada ćute, jer se od njih ne može ni očekivati ništa pametnije.
Istini za volju, generacije mladih koje su oni tako obrazovali i oblikovali, najmanje su krive. Njima se najmanje može šta zamjeriti. Ako ćemo pravo, i ne kliču oni zlu. Zlu iz njihovih grla kliče školski sistem RS koji im nije omogućio da znaju istinu. Kroz njihova usta viču i mediji, prije svega, oni javni iz Banjaluke iz kojih neće saznati one činjenice koje baš nije prijatno čuti, pročitati, vidjeti …
Većina tih mladih ljudi, kao i njihovi roditelji izjašnjavaju se kao „pravoslavni vjernici“, dakle, hrišćani pa se mora reći da su te bljuvotine kroz njihova usta vikali i popovi. Isti oni koji, umjesto da propovijedaju mir, praštanje, ljubav prema bližnjem kroz biblijsku priču o dobrom Samarićaninu, propagiraju „nacionalnu čast“ i „ponos“, što je samo eufemizam za mržnju prema drugom i drugačijem. A svi se sjećamo tih „duhovnika“ što po crkvama i uz rame s ratnim liderima „oslobađahu srpske zemlje“ od svega što smatrahu „nesrpskim“, sve blagosiljajući Arkanovce, Šešeljevce, Škorpione, Orlove, Crvene beretke i kakve sve ne bandite.
Svakako, najveća sramota je na onima koji decenijama kreiraju ovakav ambijent – na političarima. Pa, i ne čudi da se niko ni iz vlasti ni iz parlamentarne opozicije u RS ne usuđuje osuditi ovakvo ponašanje (nazvati stvari pravim imenom).
Zašto je to tako, valjda je svima poznato – Od političara koji godinama svojoj „biračkoj mašineriji“ nemaju šta ponuditi osim nacionalizma i „odbrane“ od izmišljenih neprijatelja, drugo se ne može ni očekivati.
Upravo tim izmišljenim neprijateljima, održavajući stalne tenzije, oni strahom svoje „glasačko stado“ kao hipnotisano drže u svojim torovima.
Najlakše bi sada bilo krivicu svaliti na narod. Na njegovu neprosvijećenost, zatucanost, zaslijepljenost nacionalizmom …
Bilo bi to, međutim, krajnje bezobrazno. Jer nije u pitanju ko je taj narod zaslijepio, već ko ga je poveo i još vodi u provaliju, mameći ga svojim lažima.
Međutim, bitnije je odgovoriti na pitanje ko će narodu otvoriti oči? A otvoriće ih samo istina. Surova istina je jedina koja će potpuno razbiti ovaj začarani krug nacionalističke mržnje. Onaj ko tom narodu želi dobro, tu mu istinu mora i reći. Međutim, svjesne su sve gore pobrojane „elite“ da onoga trenutka kada istina bude izgovorena i prihvaćena, to će biti njihov kraj. Zato toliko protivljenje donošenju zakona o zabrani negiranja genocida, što se sve češće pominje kao mogućnost. Zbog nepostojanja političke saglasnosti oko eventualnog usvajanja takvog zakona, pominje se i mogućnost da on bude nametnut od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR).
Ako se takvo nametanje i dogodi biće to još jedan poraz društva u Bosni i Hercegovini. Zašto? Zato što će to samo biti potvrda koliko smo nezreli. Da nismo sposobni sami raščistiti sa zlom, nego nam trebaju tutori koji će nas na to prisiliti. Onda ćemo, svakako, poštovati takav zakon. Ali ne zato što smo nešto sami naučili, shvatili, ne zato što smo dovoljno zreli da se suočimo sa istinama iz prošlosti i zagledamo u budućnost, već zato što se plašimo zakonskih sankcija.
Dakle, nećemo i nismo spremni da se mijenjamo. Da kao društvo „odrastemo“. To je naš najveći poraz. Problem kojim se treba pozabaviti.
Miljan Kovač, rođen 12.01.1977. u Mostaru. Studirao na filozofskom fakultetu u Banja Luci. Novinar od 1999. godine. Radio za više listova i portala. Novinar portala Impuls.