Većina ljudi u nekom trenutku svog života dođe u priliku da se upozna s istorijom kao naukom o prošlosti koja između ostalog, ima naglasak na ljudima i svemu onome što su ljudi radili, stvarali, i ostavili iza sebe kao trag. Da je istorija mučiteljica života reći će svaki đak ili student, jer se ona na žalost u našem obrazovnom sistemu i obrazovnim sistemima svela na liste datuma i imena koja treba znati napamet.
„HISTORIA EST MAGISTRA VITAE“ – cjelokupna, egzistencijalna važnost ove nauke sadržana je u ovoj latinskoj izreci. Dakle nije biologija, geografija, jezik ili vjeronauka, nego baš ta mrska nam istorija, ona koja nas uči životu. U životinjskom svijetu vjerovatno istorija i nije toliko važna, zašto je onda u ljudskom?
Posmatrajući čovjeka nauka (antropologija, sociologija i druge) ga opisuju između ostalog kao biće prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ove tri vremenske odrednice u kojima obitavamo su jedan od ključnih fenomena koji nas razlikuju od životinjskog carstva. Banalno rečeno, jednoj ovci ili jednoj muhi jučer, danas i sutra, i nisu nešto pretjerano važni sve dok su njihove osnovne potrebe zadovoljene. Nekom krnjom logikom i iskrivljenim silogizmima moglo bi se doći do zaključka, da ljudi koji ne mare za istoriju su bliži gore pomenutim životinjama, nego pripadnicima ponosne nam ljudske vrste.
Istorija nas postavlja u kontekst vremena, pokazuje nam ko smo, gdje pripadamo i kako smo došli tu gdje jesmo. Otkriva nam osnove identiteta, daje priliku da učimo na (tuđim?) greškama iz prošlosti, čuva stara znanja, kuturu, tradiciju i običaje. Naravno, nije sve što istorija nosi sa sobom lijepo, poučno i vrijedno pomena. Činjenica je da postoje tradicije, vjerovanja i prakse koje su istorijski značajne i vrijedne pomena, ali ne da bi se nastavile nego da bi se njihovo ponavljanje spriječilo. U biti takvi istorijski fragmenti su tu da mi danas ne bi ponavljali greške od onih jučer i osigurali bolje sutra. Teoretski veoma jednostavan i primjenjiv koncept, no praktično jako teško i bolno izvodiv.
S istorijom koja je poput matematike ili fizike egzaktna nauka, koja se bavi činjenicama (istorijskim), ne bi bilo mnogo problema da nema druge izreke: „ISTORIJU PIŠU POBJEDNICI“. Ovakva jedna nauka, zahvaljujući ovakvoj jednoj izreci na prostorima Balkana, naročito u Bosni i Hercegovini manifestira se u trojnoj razdiobi jedne istorije na: historiju, povijest i istoriju. Ova tri groteskna potomka, poznata još i kao nacionalne istorije i povijesti imaju sličan cilj kao i de facto istorija, ali ga ostvaruju kroz glorifikaciju nacionalnog (čitaj nacionalističkog) nasljeđa bez obzira kakvo ono bilo. Pored toga ovakve kvazi istorije izostavljaju nepodobne činjenice, te ih zamjenjuju friziranim pogodnim varijacijama na temu.
Ukoliko bi se upustili u neku dublju kvalitativnu ili kvantitativnu analizu sadržaja ovih „naših“ istorija susreli bi se sa nizom kontrodiktornosti, varijacija i nepodudaranja tipa: ovdje heroj, tamo zločinac, u jednoj napad, u jednoj odbrana, ovdje 1000 žrtava, tamo 10, ili ovdje država tamo entitet, i tako redom u nedogled. Ovakav, opet „naš“ nacionalni pristup je nauku istoriju iz domena egzaktnosti i činjenične stvarnosti preveo u domen rekla kazala, ili nama još bliži prvi je počeo rat onaj koji je trenutno na nišanu.
Zbog ovakvih pristupa i manipulacija danas je na Balkanu nemoguće lijepo sjesti i učiti istoriju, već da bi došli do toga, mi se moramo suočavati s prošlošću. Zamislite kako bi bilo da se moramo suočavati s matematikom, da bi mogli naučiti da je 2+2=4 a ne 17. Činjenica je isto tako da je potrebna i istorijska distanca (oko 50 godina), da bi se moglo razgovarati o nekim stvarima, ali isto tako je činjenica da se mi već 25 godina igramo pogađalice.
Za kraj ima i treća mudrost koja kaže: „KO NE NAUČI ISTORIJU, OSUĐEN JE KRVAVO JE PONOVITI“, (iskreno se nadam da nećemo opet).
