Kada je švedski kralj u ime Švedske akademije nauka, Fondacije za Nobelovu nagradu i u ime naroda Švedske, uručio Nobelovu nagradu za književnost i tim činom diskreditirao cjelokupno nasljeđe i misiju Alfreda Nobela, mnogo smo raspravljali o tome, bili šokirani i uvrijeđeni ali bojim se da smo na to kao i na sve drugo brzo zaboravili, jer stižu druge borbe, dođu drugi koji sole so na ranu onima koji su preživjeli zločine, koji su tu da svjedoče negiranje istih iako je nemoguće negirati činjenicu da su baš ti preživjeli izgubili cijele uže i šire porodice. Nije švedski kralj ni prvi ni zadnji koji je svojim činom dao podršku počiniteljima ovih strašnih zločina.
Mene je zaista šokirala odluka akademije jer sam stava da je oskvrnavljena svaka druga nagrada koja je ikada dodijeljena i sve one koje će tek biti dodijeljene. Ovim činom oduzeta je nada preživjelim žrtvama genocida da će negiranje ovog strašnog zločina ikada prestati, baš naprotiv oni koji ga negiraju su nagrađeni i dodatno ohrabreni. Ovim činom, napisane riječi su glorifikovane i slavljenje, dodijeljena im je medalja za sva vremena. Ovim činom preživjelim žrtvama genocida ponovo su načete rane, pokrenuto je ponovno proživljavanje trauma i strahova, ovim činom žrtvama se oduzima tako jako očekivani mir.
Sigurna sam da do sada svi znaju stav nobelovaca Handkea o ratu u bivšoj Jugoslaviji, ali bojim se da ćemo i to brzo zaboraviti. To je onaj nobelovac koji negira logore u Krajini i opsadu Sarajeva. To je onaj nobelovac koji poriče da se desio genocid u Srebrenici, onaj genocid u kojem je krvnički, planirano, s predumišljajem ubijeno više od osam hiljada muškaraca i dječaka u UN-ovoj zaštićenoj enklavi, to je onaj genocid za koji su međunarodni sudovi utvrdili da se dogodio.
Nažalost Handke nije izolovan slučaj, u svim strukturama vlasti naše države imamo ljude koji negiraju genocid i mnoge druge zločine koji su se dogodili na teritoriji Bosne i Hercegovine i cijele bivše Jugoslavije u prethodnom ratu. To su ljudi kojima dajemo legitimitet, koji su nam prisutni u medijima, u zastupničkim klupama, u ministarskim foteljama, u našim ambasadama i konzularni predstavništvima po cijelom svijetu.
Zašto očekivati od svijeta da osuđuje negiranje zločina počinjenih u BiH ako se sami svako u svome toru i u konačnici svi zajedno ne možemo suočiti s onima koji u našoj državi negiraju zločine? Ne možemo i ne želimo adekvatno kazniti one koji veličaju zločince već ulice, škole i trgove nazivamo imenima istih tih zločinaca. Upiremo prstom u druge i pozivamo ih na odgovornost ali ne možemo se suočiti s onim za šta smo mi odgovorni i oni oko nas, jednostrano gledamo na problem koji imamo s procesom suočavanja s prošlošću. Želimo da druge države osuđuju i zabranjuju negiranje genocida a istovremeno surađujemo, pregovaramo i koaliramo s onima koji taj isti genocid negiraju pravdajući to “višim političkim ciljevima” iako uvijek “oštro osudimo” te njihove stavove.
To je onaj genocid zbog kojeg je Evropska unija donijela četiri rezolucije kojima štiti negiranje genocida u Srebrenici. To je i ona ista Evropa koja je prešutno podržala dodjelu ove nagrade Handkeu, ona Evropa koja je kolijevka garancije ljudskih prava. Ona Evropa, nije se usprotivila dodjeli ove nagrade, osim nekolicine država iz BiH regiona i Turske. Ona Evropa kojoj ne smeta nagrađivanje čovjeka koji je u jednoj od svojih knjiga napisao da “bosanski muslimani i nisu baš narod”, ona Evropa koja je zajedno ovim nobelovcem dehumanizira žrtve i preživjele, dehumanizira njihova iskustva, patnje i boli.
To je ona Evropa koja je i onda stajala mirno, zatvarala oči pred zločinima koji su se događali na tlu Bosne i Hercegovine i cijele bivše Jugoslavije. Ona ista Evropa koja je dobila Nobelovu nagradu za mir 2012. godine jer je tvrdili su tada, bila i ostala garant mira i sigurnosti na evropskom tlu nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer se valjda svi strašni zločini koji su se dogodili na tlu bivše Jugoslavije i ne tiču baš mnogo Evrope jer i nisu baš evropski. Ne sjećam se da smo se i tada nešto bunili i da smo upućivali protestna pisma Akademiji.
To je ta Evropa, to su oni među nama i oko nas, koji se nagrađuju, kojima se zahvaljujemo, s kojima surađujemo, pregovaramo a zaboravljamo na njihovo činjenje i nečinjenje. Nemojmo se zavaravati, ponovit ću, Handke nije izolovan slučaj, Evropa je prepuna takvih, možda oni nisu baš tako otvoreni i izričiti u svojim stavovima ali i ne protestuju i ne osuđuju kad oni oko njih iznose takve stavove ili kada oni koji bi trebali osuditi negiranja zločina jednostavno to čine. Ne trebamo se ni zavaravati da će nam Evropa riješiti problem koji imamo sa svim Handkeima Evrope, sa svim Handkeima Bosnie i Hercegovine jer neće, to je prije svega naša odgovornost, naša obaveza i naš dug svim žrtvama ali i onima koji su preživjeli sve te strašne zločine a svjedoče svemu ovome.
Azra Berbic je diplomirana pravnica, dugogodisnja volonterka i aktivistkinja u nevladinim organizacijama Ostra Nula i Narko Ne . Kao freelance novinarka pise za brojne medije, u svome radu i pisanju bavi se pravima mladih, žena i djevojčica, razbijanju rodnih stereotipa i socijalnim pravima, kulturom sjecanja i suocavanjem sa prosloscu. Zaljubljenica je u prirodne ljepote Bosne i Hercegovine pa u slobodno vrijeme planinari.