Svijet na udruženom zločinačkom poduhvatu ostaje

(…)

„Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo“

Reče to Mehmedalija Mak Dizdar u poemi „Uspavanka“ i savršeno opisa moj i njegov rodni kraj.

Ja kao mlada osoba, odrasla u muzeju pod otvorenim nebom što se Stolac zove, kategorički odbijam da proglasim jedan narod zločinačkim. Za ovaj moje stav nije zaslužan obrazovni sistem i ako bi trebao biti da živimo u uređenoj zemlji ali ne živimo i moramo se snalaziti kako stignemo i umijemo.

Stolac je čaršija koja je u razdoblju od godinu dana 1993. godine ostala bez cjelokupnog bošnjačkog stanovništva. Nisu nestali nekim magičnim trikom već su protjerani iz svog grada ili odvezeni u logore pod kontrolom HVO-a. Svaki historijski spomenik u čaršiji je nestao u dimu minske eksplozije, kamen stolačkih džamija je razbacan na više deponija kako im se nikad ne bi uspjelo ući u trag. Za ova nedjela Haški sud osudio je pravomoćno čelnike tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora. Ove informacije mi nije ponudio obrazovni sistem države, entiteta ili kantona u kojim sam odrastao.

Na 118 km od moje čaršije, kako Google kaže, nalazi se selo Bradina u kojem je 25.5.1992. godine stradalo 40 osoba srpske nacionalnosti, koje su ubijene od strane ARBiH i HVO-a. Što baš Google, pitate se? Pa kako drugačije da znam kad je moj obrazovni sistem više zainteresiran za broj merino ovaca u Australiji nego koliko je Bradina udaljena od Stoca i šta se tamo desilo. Za ova nedjela Sud BiH je početkom marta 2018. godine potvrdio optužnicu protiv pripadnika ARBiH Esada i Agana Ramića, Šefika Nikšića, Adnana Alikadića, Mitka Pirkića, Redže Balića, Hameda Lukomirka, Safaudina Ćosića, Muhameda Cakića, Ismeta Hebibovića, Almira Padalovića, Enesa Jahića te Senadina Ćibu, te u aprilu iste godine potvrdio optužnicu protiv Zdenka Grbavca i Željka Šimunovića, optuženima da su kao pripadnici HVO-a učestvovali u istim nedjelima.

Još bliže, na 102 km od moje čaršije u jutro 16. aprila 1993. ubijeno je 16 civila hrvatske nacionalnosti od strane ARBiH. Za ovaj zločin pravosnažno od strane Suda BiH su osuđeni Edin Džeko na 13 godina zatvora i Rasema Handanović, koja je po priznanju krivice osuđena na pet i pol godina zatvora. Sud BiH je zbog ovog zločina izrekao i presudu od 15 godina Nihadu Bojadžiću. Nedžad Hodžić je osuđen na 12, a Mensur Memić na deset godina. Niti ove informacije mi nisu pružene u okviru mog redovnog, ili ti formalnog, obrazovanja.

„Dvije škole pod jednim krovom“ zove se sistem koji je mene obrazovao. Sistem koji me je odgajao da se od samog početka distanciram od drugog i drugačijeg na bilo koji način, pa makar to bio i drugi ulaz u javnu obrazovnu ustanovu. Taj isti obrazovni sistem me o zadnjem ratu u BiH naučio samo to da je počeo 1992. godine ,(što nije tačno,) i da je završio 1995. potpisivanjem šejtanskog sporazuma, pardon… Dejtonskog sporazuma.

Ne mogu lagati da moj udžbenik historije za 4. razred srednje škole nije bio slikovit po pitanju tog istog rata. Prikazana mi je čitava jedna slika tenka u razrušenom gradu, ne znam kojem valjda ljudima koji su radili udžbenik to nije ni bilo bitno.

Zato molim sve političare ove nam divne države da iz svojih praznih govora izostave floskulu da svijet na mladima ostaje. Sve dok nas obrazovni sistemi uči da mrzimo, ne ostaje svijet na mladima već na UZP-u, genocidu, masakrima i ratnim zločinima. Kako da se spriječi ponavljanje grešaka generacija prije nas, ako nismo svjesni istih tih grešaka? Na ovo pitanje ne znam odgovoriti, ne želim da moj odgovor postane floskula kao i govori gore navedenih, jedino što mogu reći nekome ko čita ove riječi je da NE DOZVOLI da ga oblikuje i usmjerava sistem u kojem je odrastao ili odrasta.

Smrt Fašizmu!

Muhamed Tucaković – Apsolvent studija Međunarodnih odnosa i diplomatije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevo, dugogodišnji aktivista Inicijative mladih za ljudska prava sa kojom je od 2014. godine učestvovao na velikom broju programa, a od 2018. postaje programski asistent.  Jedan je od osnivača neformalne omladinske grupe Treća Smjena iz Stoca koja se istaknula kulturnim djelovanjem u ovom gradu. Kao svoja zanimanja ističe tranzicijsku pravdu, suočavanje sa prošlošću i jačanje omladinskog aktivizma.