Dvadeset devet je godina od opsade Dubrovnika, koja je trajala od 01. oktobra 1991. do posljednjih dana juna 1992. godine. Jedan od najljepših gradova ne samo sa ovih prostora razarale su snage bivše jugoslovenske vojske i crnogorskih rezervista. Dok su rušeni spomenici kulture, paljene kuće, ubijani ljudi, pohod na Dubrovnik opjevavali su mediji u Podgorici i tadašnji udarnici Demokratske partije socijalista (DPS) još aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića. Oni su se trudili da napad prikažu kao odbranu, okupaciju kao oslobođenje, a zločine kao patriotizam. „Mrzim šah zbog šahovnice“, govorio je Đukanović u ratničkom zanosu.

Antiratne snage predvođene Liberalnim savezom, SDP-om i reformistima, nedjeljnikom Monitor, skupinama intelektualaca i hrabrih dezertera koji nijesu htjeli na naše komšije i braću, pokušali su da pojasne javnosti da je propast Dubrovnika, propast Crne Gore,  koja je sa Hrvatskom dijelila ne samo istu državu više od sedam decenija, već isprepletane veze koje su se nizale u dugoj istoriji zajedništva na Mediteranu. Dubrovnik je Crnogorcima bio kuća – oni iz zaleđa su se spuštali sa brda i vjekovima trgovali sa Dubrovčanima, a oni iz Boke i južnije su se tamo školovali, liječili, udavali, ženili… Crnogorci su imali dvoje vrata ka svijetu – jedna su bila Beograd, a druga Dubrovnik…

Uz sve to što je taj grad značio u prošlosti, opsada Dubrovnika bila je i kraj Jugoslavije, u koju su se zaklinjale tadašnje vlasti u Podgorici. A sve su sa Miloševićem radile da državu sruše. Uzalud su bila upozorenja: svi oni koji su bili protiv rata nazivani su izdajnicima, ustašama i stranim agentima.

Dubrovnik je bio samo početak crnogorskog sunovrata, prva crna mrlja naroda koji je do tada bio uglavnom na pravoj strani istorije, prepoznat po borbi za slobodu. Prije ovog kraha, Milošević je u uličnom puču, razvlastio crnogorsko rukovodsvo i doveo mlade komunističke aparatčike, koji će Crnom Gorom neprikosnoveno vladati pune tri decenije. U prvoj će deceniji crnogorske vlasti voditi sa Miloševićem još i onaj najkrvaviji i najteži rat u Bosni i Hercegovini, slijediće ga i u Sarajevu i u Srebrenici. A nacionalni heroji ovdje će biti osuđeni ratni zločinci – Karadžić, Šljivančanin, Mladić… Crnogorci će ih ubaciti u gusle i slaviti po trgovima i seoskim poselima, neki sve do ovih dana.

Crna Gora će poći drugim putem, tek kad su se ohladili potpisi na Dejtonskom sporazumu, nakon velikih demosntracija u Beogradu 1996. i 1997. godine, koje su uslijedile poslije poraza Miloševića na lokalnim izborima. Zvanična Podgorica će promijeniti list, polako se okrenuti Zapadu i napraviti otklon od ratnog Beograda. Tokom bombardovanja SRJ 1999. godine, Milo Đukanović će rizikujući oružani sukob sa Miloševićem i njegovom vojskom, otvoriti vrata zemlje stotinama hiljada kosovskih izbjeglica, što je jedna od rijetkih svijetlih tački novije crnogorske istorije.

Ali, iako je Crna Gora prije više od dvije decenije zvanično deklarisala novu politiku – evropeizaciju unutar zemlje, suživot sa manjinskim narodima koje je terorisala devedesetih i dobre odnose sa svim susjedima na Balkanu, sa teškom prošlošću još suštinski nije raskinula.

Da parafraziram zagrebačkog profesora Žarka Puhovskog – Crna Gora se danas ponaša slično Austriji nakon Drugog svjetskog rata. I Austrija je slijedila politiku Berlina, ali se nakon rata Zapad uglavnom koncentrisao na Njemačku i zločine koje je počinila ta zemlja.

Đukanović se izvinio susjedima za zablude iz prošlosti i za crnogorske ratne pohode, ali u suštini za njegove vladavine (do skoro se činilo da će vladati vječno) nije učinjeno ništa da u zemlji počne suočavanje sa prošlošću. Ovdje su procesi za ratne zločine, počinjene od strane crnogorskih građana u ratnim devedesetim, vođeni i rijetko i traljavo. U Crnoj Gori do danas nije pokrenut nijedan postupak protiv lica koja su učestvovala u opsadi Dubrovnika i okoline. U Hagu je za Dubrovnik odgovarao  general  Pavle Strugar i još nekoliko njegovih saradnika. Srugar je izručen od strane crnogorskih vlasti i stvari su se tu završile.

Ali, tako je i sa gotovo svim ostalim predmetima za ratne zločine. Ako su procesi i otvoreni, pred crnogorskim sudovima procesuirani su uglavnom izvršioci, dok su nalogodavci ostali zaštićeni. Većina suđenja doživjela je fijasko. Tako je i sa najpoznatijim – procesom povodom deportacije bosanskih izbjeglica, koji su tražili utočište u Crnoj Gori. Njih preko stotinu je crnogorska Vlada tokom proljeća 1992. godine, mimo pravila Ženevske konvencije, vratila Karadžićevim snagama u Bosni i Hercegovini – i tamo su ih pogubili. Nakon višegodišnjeg suđenja u Podgorici, svi osumnjičeni u ovom postupku: oslobođeni su.

Inače, i za deportacije suđeno je samo izvršiocima i to nakon dugog pritiska slobodnih medija i nevladinih aktivista. Prema svjedočenjima, Vlada Mila Đukanovića, tačnije njeno Ministarstvo unutrašnjih poslova, izdalo je naredbu da se izbjeglice vrate u ratnu zonu – onima pred čijim su mačem pobjegli. Predstavnici crnogorskih pravosudnih organa nikada nijesu ni pomislili da za ovaj zločin sude nalogodavcima.

Crna Gora je zemlja bez pravde, kako je to davno definisao Milovan Đilas. Pravde neće biti sve dok je pravosuđe zarobljeno. A pravosuđe će biti zarobljeno sve dok ovom državam vlada njen ratni vođa.

Vlast Mila Đukanovića okrunjena je dvadeset devet godina nakon pohoda na Dubrovnik, na izborima 30. avgusta. Nije jasno, zašto neki antiratni aktivisti iz regiona sudbinu Crne Gore, pa čak i njen opstanak, poistovjećuju sa vlašću Mila Đukanovića. A upravo je suprotno: nema Crne Gore dok se ne obračuna sa najtamnijim sjenkama nedavne prošlosti.

Milka Tadić Mijović je novinarka, analitičarka i predavačica novinarstva. Završila je Fakultet političkih nauka u Beogradu, a magistrirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Objavila je više stotina tekstova, istraživanja i analiza u regionalnim i međunarodnim medijima. Koautorka je više dokumentarnih filmova, u čijem su fokusu zloupotreba moći i korupcija. Novinarsku karijeru počela je kasnih 80-ih u Televiziji Titograd i Omladinskom pokretu. Iz Crne Gore izvještavala je za više jugoslovenskih medija (Stav, Danas, Radio B92…). Bila je među pokretačima/cama magazina Krug, a 1990. godine i među osnivačima/cama Monitora, prvog nezavisnog nedjeljnika u Crnoj Gori. Tokom 90-ih, kao članica UJDI-ja angažovala se u antiratnim aktivnostima. Osnivačica je Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), a njegova je predsjednica od 2016. godine. Centar je fokusiran na istraživanja iz oblasti vladavine prava, korupcije, ljudskih prava, evropskih integracija itd. Tadić-Mijović je dobila više nagrada za novinarske radove i istraživanja. Reporteri bez granica uvrstili su je u svoju prvu i jedinu listu Sto heroja informisanja u svijetu.