Dok je u savremenom regionalnom filmu u međuvremenu kreirana jedna gotovo zasebna tematska i žanrovska oblast posvećena suočavanju s krvavom ratnom prošlošću kao konstantnim segmentom balkanske historije, u teatru se u taj katarzični prostor još uvijek zalazi bojažljivo i nesvjesno. Također, iako se i film i teatar, na sebi svojstvene načine, direktne i bolne istovremeno, suočavaju s krvavom ratnom prošlošću kao konstantnim segmentom balkanske historije, te koji u svojim djelima otvoreno pozivaju na dijalog i prizivaju iskupljenje, pomirenje i katarzu, moguće je uočiti da to rijetko čine iz perspektive vlastitog zločina, odnosno iz zločina koji je počinjen u njihovo ime. Zasigurno najupečatljiviji zaključak do kojeg se može doći kada je riječ o balkanskom suočavanju s prošlošću jeste da se na taj neizvjesni put upuštaju starije generacije autora, one koje je protekli rat stigao direktno „zakačiti“, a u čijim se filmovima i predstavama glavni junaci nastoje riješiti teških tereta prošlosti, u kojima muškarci, bivši vojnici, brišu suze sadašnjosti, dok u većini naslova na kraju ostaju djeca, sama i uplašena, u mraku budućnosti. Ipak, te nove generacije koje dolaze gotovo da uopće ne gledaju nazad u prošlost niti je žele preuzimati pod svoju odgovornost, već za svjetlom tragaju u vlastitoj unutrašnjosti, baveći se isključivo onim temama koje se tiču njihove sadašnjosti.
S leševima u kamionu
Film koji nije samo napravio najveći iskorak u suočavanju s prošlošću, već je i tada, 2018. godine, pokazao da mladi autori ipak posjeduju snagu da preuzmu baklju istine, ako njihovi umjetnički roditelji to ne mogu ili ne žele, jeste Teret (2018) reditelja Ognjena Glavonića. Riječ je o filmu koji se bavi stravičnim zločinom o kojem se u Srbiji glasno šuti već više od 20 godina, a koji krajnje hrabro, direktno, iskreno i emotivno prikazuje kako se pojedinac na Balkanu suočava s teretom ostavštine jedne zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja. Teret donosi priču o vozaču kamiona Vladi (igra ga Leon Lučev), koji tokom NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. godine dobije zadatak da preveze misteriozni teret iz Kosova u Beograd, a koja se na neki način naslanja na onu iz Glavonićevog dokumentarnog ostvarenja Dubina dva (2016). Ovaj dokumentarac, s druge strane, započinje pronalaskom hladnjače pune leševa Albanaca ubijenih na Kosovu, na dnu Đerdapa, a kasnije se saznaje da je riječ o više od 700 civila, od kojih 75 djece, koji su ubijeni od srpske policije, vojnih i paravojnih snaga. Vladi se na njegovom životnom putovanju pridružuje umiljati tinejdžer Paja (Pavle Čemerikić), koji očigledno pokušava pobjeći od rata na Kosovu, a upravo njihov odnos definira Teret kao generacijski film o „teretu“ koji su stariji ostavili mladima. Taj krug teretnog života na prostorima bivše Jugoslavije, obilježen iskopavanjem jama i zakopavanjem leševa, u ovome filmu počinje simbolima o Narodnooslobodilačkoj borbi, kao što je upaljač s posvetom bitki na Sutjesci, koji Vlada čuva kao poklon od oca veterana, a završava „poklonom“ koji će on ostaviti svome sinu. Tokom Vladinog i Pajinog putovanja Srbijom s leševima u kamionu oni se zaustavljaju na mjestima koja s jedne strane prikazuju svojevrsnu apokalipsu društva u sumraku vladavine Slobodana Miloševića, kao što su puste ceste i napuštene ruševine te lokalne kafane s pjesmama Svetlane Ražnatović Cece, a s druge upućuju na apsolutno odricanje od sjećanja na antifašističku borbu i brisanje značenja natpisa „Kad zatreba, ponovi me“, koji stoji na zapuštenom spomeniku bitki za Popinu. Na koncu, ostaje pitanje šta će Vlada pokloniti svome sinu: da li će to biti hladnjača s leševima, napunjena od iste fašističke ruke protiv koje se njegov otac borio, ili pak prihvatanje lične odgovornosti za zločine koje je počinila država u kojoj danas živi.
I ratni veterani plaču
Nakon suočavanja s prošlošću ostaje obračun sa sadašnjošću i prihvatanje onoga što je ostalo na licu nakon brisanja suza. Upravo se sadašnjošću, duboko zaronjenoj u ratnu prošlost, bavi film Muškarci ne plaču (2017) reditelja Alena Drljevića. Glavni protagonisti Drljevićevog ostvarenja su ratni veterani i bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske, koji su se u proteklom ratu na prostorima bivše Jugoslavije gledali preko nišana na ratnom frontu, a koji se danas bore s posljedicama tog sukoba. Oni postaju gosti izolovanog planinskog hotela kao učesnici radionice čiji je cilj suočavanje s prošlošću, ali put pomirenja i iskupljenja popločan je zlokobnim duhovima koji otvaraju stare rane i pobuđuju nove sukobe. „Iako je rat završen prije 20 godina, u vašim glavama on još uvijek traje“, kaže medijator Ivan iz Slovenije (Sebastian Cavazza) svojim „pacijentima“ na početku mirovne radionice. U nastavku, svaki od likova se otvara pred svojim neprijateljima i iznosi svoj rat, koji je godinama čučao u najskrivenijim prostorijama njihovih psiha. Slijedeći uputstva psihoterapeuta kako je „najbolji način suočavanja s PTSP-om direktan susret s bivšim neprijateljima“, bivši vojnici ne samo da prepričavaju svoje traume iz rata već ih i ponovno odigravaju u stilu Sistema Konstantina Stanislavskog, u kojem glumci koriste tzv. emocionalnu memoriju, odnosno tragaju za trenutkom iz vlastitog života kada su osjećali traženu emociju kako bi je mogli ponovo proživjeti na sceni. I zaista, suočavajući se sa svojim fizičkim neprijateljima, oni zapravo pobjeđuju one koji su se godinama skrivali u njima, a koji im nisu dozvoljavali da nastave sa svojim životima.
Između stvarnosti, teatra i filma
Nakon što je reditelj Oliver Frljić režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske, reditelj Nebojša Slijepčević je, snimajući probe tog teatarskog ostvarenja, kreirao dokumentarni film naslova Srbenka (2018). Radi se o dokumentarcu jednostavne i istovremeno specifične forme, koji se, pored nužnog osvrta na spomenuti zločin, za koji niko nije odgovarao, uprkos priznanju, bavi vječito aktuelnim pitanjem na ovim prostorima: Kako je biti druge nacionalnosti, a živjeti u „tuđem“ gradu? Odnosno, kako je biti Srpkinja u Hrvatskoj, ili „Srbenka“, kako dvanaestogodišnja djevojčica Nina u dokumentarcu kaže za sebe. Dok se, dakle, Frljićeva predstava bavi konkretnim slučajem i samim činom ubistva Aleksandre Zec i njene porodice, te na taj način poziva na društveno suočavanje s prošlošću, ovaj dokumentarac se sukobljava s hrvatskom sadašnjošću, u kojoj se spomenuti zločin i dalje ignorira. Srbenka se ne bavi odnosom Hrvatske prema ubistvu Aleksandre Zec, već je to ostvarenje o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini srpske nacionalnosti, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Sjedinjenjem Aleksandre koja je ubijena tjelesno i Nine koju društvo ubija psihološki i duhovno, a uz pomoć teatarskih proba kao svojevrsne psihoterapije, reditelj zapravo dokazuje da rat na ovim prostorima još uvijek nije završen čak ni za generacije koje su rođene nakon prestanka pucanja, granatiranja, doslovnog ubijanja.
„Sjedi i piši, Darko!“
Od kada je 2018. godine objavljen roman Schindlerov lift Darka Cvijetića, on je u fokusu regionalne javnosti, što zbog svoje neobične strukture, rodovske i žanrovske isprepletenosti te umijeća pripovijedanja, što zbog njegove antiratne uloge i kolektivne iscjeliteljske moći koju priziva nakon sučeljenja s ličnom traumom. Schindlerov lift je prije svega stilizovano umjetničko djelo istine, ali i lična posveta ubijenim komšijama u Prijedoru, Bošnjacima i Hrvatima, s kojima je pisac Darko Cvijetić u bivšoj državi dijelio život u golemoj višespratnoj zajednici, Crvenom soliteru koji dolaskom rata postaje geto smrti i metaforička masovna grobnica, a lift marke „Schindler“, nekadašnji „dokaz gradskosti“ i prostor dječije igre i slobode, postaje ubica djevojčice Stojanke Stoje Kobas. „Kako nije danima bilo struje, to joj je već skoro mjesec dana bilo omiljeno mjesto za igranje. Glavu je provukla kroz otvor razbijenog stakla na vratima. Nekoga je dozivala, čini se danas, kolegicu, također šestogodišnju prijateljicu s petog kata, prepolovivši svoju težinu. Iznenada, došla je struja. Iznenada, netko je pozvao lift (marke Schindler)“, zapisat će Cvijetić, otkrivši kasnije da je lift koji je ubio malenu pozvao baš njegov otac. U svome „čitanju“ Cvijetićevog romana, reditelj Kokan Mladenović predstavu otvara njegovim napuštanjem, odnosno, „pozivajući“ lik Pisca Darka Cvijetića (Admir Glamočak) koji na scenu izlazi s ukoričenim romanom, njegovim dopunskim izdanjem u koje je uvršteno dodatno poglavlje – „Čarolijica“. To je, dakle, istinita priča, uobličena književnim jezikom i u formi ostalih priča u romanu, a u kojoj Darko Cvijetić opisuje svoj susret s majkom poginule djevojčice Stojanke Kobas, na njenom grobu, godinu dana od objavljivanja Schindlerovog lifta. Taj susret reditelj na sceni oživljava u svojevrsnom nadrealnom, jasno simbolističkom ozračju, u kojem Stojankina majka (Tatjana Šojić) na užetu dovlači grob svoje kćerke, betonski „četverokut bez ikakve ploče“, i ostavlja ga na sceni, ispred lika Darka. Na tom grobu će potom likovi/glumci izgraditi šareni soliter od Lego kockica, pjevajući pjesme s radnih akcija i ugrađujući dio sebe u svoj budući dom, što ukazuje na to da su temelji solitera izgrađeni na smrti, dok istovremeno djevojčicin grob dobija svoj spomenik, koji joj u stvarnosti nedostaje. Spomenike za ubijene, a kroz lično, najdirektnije moguće suočavanje s kolektivnom prošlošću. Cvijetić će nastaviti graditi i u svome narednom romanu, Što na podu spavaš, koji će također na teatarsku scenu postaviti Kokan Mladenović, ovaj put u potpunosti sjedinivši stvarnost i teatar, Darka Svjedoka, Darka Pisca i Darka Glumca. „Sjedi i piši, Darko! Svijet se neće sam sazidati“, reći će Darku njegova majka u stvarnosti, on će zapisati u romanu, a glumica će izgovoriti na sceni. Upravo je to najbolji primjer težine umjetničkog procesa suočavanja s prošlošću, koji se ne završava izgovorenom replikom, već s njenom konačnom spoznajom u gledalištu, gdje su oči najzatvorenije, a uši najzapušenije kada se pred njima ukaže prošlost.
Mirza Skenderagić rođen je u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film Ja mogu da govorim osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, Prvu nagradu na Festivalu novih u Slavonskom Brodu te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine.
Za dramu Probudi me kad završi 2016. godine osvojio je Prvu Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst, dok je s dramom A drveće smo sanjali 2020. godine izabran u uži krug. Drama Probudi me kad završi uvrštena je u istoimenu antologiju bh. drame na poljskom jeziku. Jedan je od pobjednika regionalnog konkursa „Priče sa balkona, priče sa Balkana“. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.
