KONCEPT

Koncept tranzicijske pravde je postao popularan u posljednje dvije decenije i proizišao je iz međunarodnog pokreta za ljudska prava. U početku izraz tranzicijska pravda se odnosio na zakonsko procesuiranje kršenja ljudskih prava od strane diktatorskih režima počinjenih tokom tranzicije u demokratsko društvo. U zadnje vrijeme izraz tranzicijska pravda se počeo odnositi na procesuiranje ratnih zločina i masovna kršenja ljudskih prava počinjena tokom ratnih dejstava. Tranzicijska pravda danas ima prilično široko značenje i odnosi se na kreiranje tribunala, komisija za dokumentovanje istine, komisija za reparaciju, kao i političke i socijalne inicijative posvećene utvrđivanju činjenica, pomirenju i kulturi sjećanja.

PROCES

ODGOVORNOST

Proizilazi iz činjenice da nijedno društvo ne može tvrditi da je slobodno i demokratsko ukoliko se ne pridržava vladavine prava. Međutim, treba razumjeti da u slučajevima ogromnih kršenja ljudskih prava poput u ratu u bivšoj Jugoslaviji, Ruandi i Siera Leonu, nemoguće je procesuirati sve počinioce zločina. Upravo zbog toga potrebno je posvetiti se dodatnim aktivnostima kojima bi fokus bio dokumentovanje istine o prošlosti.

DOKUMENTOVANJE ISTINE

U okviru dokumentovanja istine postoje četiri različita fokusa i to:

1) objektivna ili forenzička istina (fizički dokazi i činjenice o kršenju ljudskih prava i nestalim 

osobama),

2) narativna istina (nezvanična svjedočenja-priče žrtava i počinioca),

3) socijalna ili dijaloška istina (diskusije i debate), i

4) restorativna istina (dokumentacija činjenica koje vračaju dostojanstvo žrtvama i

preživjelima).

REPARACIJA

Reparacija igra vrlo važnu ulogu jer spada u direktne napore preduzete u ime žrtava. Nažalost adekvatne reparacije su prilično rijetke. Ipak, ti napori moraju biti povezani sa procesom priznavanja istine inače bi se mogli protumačiti kao neiskreni.

INSTITUCIONALNA REFORMA

Institucionalne reforme predstavljaju preduslov za istinu i pomirenje. U većini slučajeva komisije za traženje istine se fokusiraju na individualnu odgovornost umjesto na institucije koje su direktno pridonijele kršenju ljudskih prava.

POMIRENJE

Pomirenje mora biti praćeno priznavanjem prošlosti, prihvatanjem odgovornosti i koracima prema ponovnoj izgradnji povjerenja. To je dugoročni proces i zavisi od specifične situacije u društvu. U duboko podijeljenim društvima proces pomirenja može biti uspješan samo ukoliko se sve strane dogovore o nekoj zajedničkoj verziji istine koja je priznata od strane onih koji su počinili nepravdu, onih koji su se borili protiv nepravde, i onih koji su tvrdili da nisu znali šta se dešava.

RODNA JEDNAKOST

S obzirom na iskustvo sistematskog silovanja žena, djevojaka i djevojčica tokom rata u zemljama bivše Jugoslavije, Ruandi i Siera Leonu, prilikom procesa pomirenja potrebno je obratiti posebnu pažnju na duboko ukorjenjenu nejednakost prava muškaraca i žena. Feministi tvrde da „muški“ diskurs o zločinu i kazni nije dovoljno fleksibilan i da komisije za dokumentovanje istine nude bolju soluciju od sudskih procesa jer pružaju alternativu rigidnom procesu dokumentacije počinjenih zločina. U svakom slučaju potrebno je uzeti u obzir da je rodna pravda sastavni dio socijalne pravde. S tim u vezi, potrebno je implementirati društveno prihvatljive mjere kako bi se izbjegla nepravda i spriječila mogućnost da oni koji su krivi za masovne zločine protiv žena ne bi prošli potpuno nekažnjeno.

VIKTIMIZACIJA

Termin „viktimizacija“ se koristi kada je uloga žrtve (žrtva rata, nasilja, diskriminacije, itd.) dodijeljena pojedincima ili grupama. Uloga žrtve može biti dodijeljena eksterno (dodjeljuje je neko drugi) ili lično (dodjeljena samom sebi). Proces ličnog dodjeljivanja uloge žrtve (self-victimization) je istraživana u vezi sa Holokaustom, jer su mnogi počinioci zločina sebe predstavljali kao žrtve nacističkog režima kao način negiranja ili relativizacije zločina. Ova pojava ličnog dodjeljivanja uloge žrtve je evidentna u iskustvu sa zemljama bivše Jugoslavije gdje različite ethičke grupe gaje generacijsku kulturu poricanja odgovornosti i prihvataju se uloge kolektivne mitološke žrtve. Takva viktimizacija je višestruka i postoji na različitim nivoima, i to:

1. ethičke grupe se osjećaju kao žrtve „ostalih“ sa kojima su nekad bili u ratu i krive ih ne samo za rat nego i za posljedice rata (teška ekonomska situacija, brojne izbjeglice i raseljena lica, povećana stopa kriminala, itd.),
2. ethičke grupe se osjećaju kao bespomoćne žrtve sopstvenih političara i svjetskih sila, i
3. ethičke grupe se prepuštaju ulozi žrtve jer ih to oslobađa bilo kakve odgovornosti za sopstvenu sudbinu i za sudbinu društva u kojem žive.

Sve dokle zemlje bivše Jugoslavije ostanu zakopane u ulozi žrtve, neće biti značajnih promjena u regionu.

SELEKTIVNO SJEĆANJE

Postojanje više verzija „istine“ je posljedica oružanih sukoba u kojem postoji više zainteresovanih strana gdje svaka strana ima svoja specifična iskustva i vizije istine. Mnoge od tih verzija „istine“ su potpuno suprotna jedna drugoj što doprinosi stvaranju različitih interpretacija istorijskih događaja koje se onda prenose na buduće generacije tokom školovanja. S obzirom da je skoro nemoguće jednostavno izbrisati različite vizije „istine,“ pogotovo ukoliko su već ukorijenjene u nekoliko generacija, u tom slučaju jedino rješenje jeste da se prihvate činjenice da postoji više verzija „istine“ i da se pronađe dogovor oko revizije školskih knjiga kako bi se prikazale obje verzije „istine.“ Na taj način buduće generacije bi bile upoznate sa kontrastnim „istinama“ i mogle bi razvijati kulturu razumijevanja.

POTREBA ZA DALJNJIM ISTRAŽIVANJEM

Do sada je urađeno bezbroj istraživanja na temu pomirenja neprijatelja u prvom i drugom svjetskom ratu i suočavanju žrtava i počinioca Holokausta, ali do danas nije bilo mnogo istraživanja na temu pomirenja nakon građanskog rata i etničkog nasilja u duboko podijeljenim društvima. U ovim slučajevima proizilaze pitanja kao: Ko se treba pomiriti s kim? Da li je to proces individualnih pomirenja između žrtvi i počinioca ili pomirenja između društava? Koje su razlike između procesa pomirenja na individualnom i kolektivnom nivou i kako se to odnosi na šire nacionalno ili međunarodno političko pomirenje?

Bazirano na dosadašnjoj literaturi, pomirenje mora biti zasnovano na određenom nivou pravde, reparacije i priznanja istine. S jedne strane, većina naučnika se slaže a nakon oružanih sukoba gdje su se desila ogromna kršenja ljudskih prava, inicijative koje se striktno fokusiraju na forenzičke dokaze i činjenice su neophodni da bi se uspostavila odgovornost i uspostavilo pravo činjenično stanje (npr. broj ubijenih, broj nestalih, itd.). S druge strane, naučnici upozoravaju da takvo upostavljanje „bolne istine“ u duboko podijeljenim društvima mogu izazvati nezadovoljstvo i podstaknuti nove probleme i konflikte.

O autorici:

Mirela Đapo, magistar nauka kriminalistike sa University of Texas – Pan American je izvršna direktorica i projekt koordinatorica Udruženja tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH (TPOS u BiH). 

Izvor ilustracije: internet (feroplet)