Kažu da vrijeme liječi sve i otvara oči. Kada prođe dovoljno vremena, stvari se bolje vide iz nekog drugog ugla, dođu nove generacije, nove ideje, novi, ljepši život. Ali ne baš svuda i uvijek. Bosna i Hercegovina je primjer za to.  

Piše: Jelena Jevđenić

Ove godine je tačno trideset godina od početka rata i stajanja života u BiH.

Tačno trideset godina naše vremenske odrednice – prije i poslije rata. Mi se tako orijentišemo u vremenu.

Počesto zvuči nevjerovatno da su devedesete završile prije dvadeset godina.

Dvadeset godina praznog hoda u BiH.

S ove vremenske distance sada je jedino sigurno, i svi se oko toga slažu, da pravde za žrtve nema.

Još uvijek se traga za 7 628 osoba nestalih za vrijeme rata.

Godine se smjenjuju obilježavanjem stradanja i progona civila. Pun kalendar datuma nedužno prolivene krvi. Nezaštićeni u životu, nezaštićeni i u smrti. Jer, njihova stradanja od strane političara i danas se negiraju, koriste za ideološke ciljeve, za nove konflikte i podjele.

Imena žrtava se pominju da se ne zaborave, ali ne da se ne zaborave da se ne bi ponovilo, već da se zapamti mržnjom.

S tim idemo u budućnost, a budućnost su mladi ljudi.  Ne kaže se uzalud „na mladima svijet ostaje“.

Naši mladi su sistematski indoktrinirani etno-nacionalizmom kroz obrazovanje, medije, religiju i organizacije s etno-nacionalnim prizvukom.

Upravo jedna takva organizacija, pored veb-šopa u Banjaluci ima svoj butik-šop.  U ulici Ive Lole Ribara, butik Bastion, projekat humanitarne organizacije iz Srbije „Srbi za Srbe“.  

Ponuda ove radnje je, naravno, za mlade ljude.

Dukserice, majice, bedževi, marame, privjesci, zastave…

Motivi su svi etno-nacionalistički s ratnim istorijskim ličnostima, mitovima, bitkama, kartama Srbije, Kosova i Metohije, Kraljevine Srbije, entiteta Republika Srpska.

Neki od printova su sljedeći:

„Još rađaju majke Obiliće“

„Bastion srpstva, Republika Srpska“ s kartom Republike Srpske (Opis majice – Republika Srpska je skoro tri decenije bastion srpstva. Dan kada je osnovana, praznik je za Srbe istočno i zapadno od Drine.)

„Ne dam – Korenje je ovde naše“

„Nema predaje“

„Brat za brata srpska Sparta“ (Na slici susret vojske Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije u Đakovici),

„Iz Čikaga moji, znaš ti dobro koji“

„Napred junaci!“

„Srpkinja, Dinča“ (Opis majice – „Smernost i vernost tvoji su ukrasi. Bez njih ne možeš biti ni devojka ni majka! Bez tvoje odanosti Bogu nije moguć opstanak srpskog naroda. Znaj da si ti potomak plemenitih i slavnih Srpkinja koje su ponos i ukras naše istorije.” Sveti Vladika Nikolaj – Srpkinjama)

„Knin – Tvoja bura još u meni puše“ (Opis majice – srpski narod je kroz istoriju opstajao na svojim vekovnim ognjištima, a Knin je bio mesto okupljanja kroz vekove)

Mladi ljudi s ovakvim natpisima idu van, u školu, na utakmice, druženje.

Svaki print i natpis ima prizvuk borbe, krvi, nepravde i svaki asocira na prigušenu vatru koja tinja, zapravo, koja se održava da tinja. Njihovim neizgrađenim ličnostima prišlo se iz prikrajka s narativom nepravde, žrtve, iskrivljenom istorijom i mitologijom.

 Na neki način, ovo je regrutovanje mladih ljudi. Očigledno je da u nekim glavama nije prestala želja za uništenjem i novim konfliktima. Takav način življenja se počeo prenositi generacijski.

Od svih loših stvari koje je ovo društvo uradilo za dvadeset i kusur godina, najlošija je što nije zaštitilo svoju omladinu.

Da, na mladima svijet ostaje, pa i na mladima – konzumentima ovakvih imaginarija.

Ostaje nada da vrijeme najzad krene da liječi sve, ali ne da liječi posljedice, već da otkloni uzrok bolesti, po mogućnosti hirurški precizno i brzo.

Jelena Jevđenić, urednica na Impuls portalu iz Banja Luke