Sarajevo je za trideset godina od akcije obračuna s kriminalcima u vlastitim redovima prošlo kroz nekoliko faza. Od prvobitne optužnice za ratni zločin došlo se do preinačavanja. Za masakre na Kazanima izrečene su minimalne kazne. Od deset mjeseci do deset godina robije.[1] Svi su oglašeni krivim za ubistva ili pomaganje u istim. Ali ne i za ratne zločine. Glavnoosumnjičeni Mušan Topalović Caco ubijen je prilikom hapšenja. Zločinima Desete brdske brigade Armije RBiH bavio se i Haški tribunal.[2] Međutim, ove godine Apelaciono vijeće Vrhovnog suda FBiH oslobodilo je Samira Bejtića za ratni zločin.[3] Time je priča o Kazanima s pravnog gledišta završena.
Sve su to staze kojima je bosanska prijestolnica koračala kada je riječ o zločinima na Kazanima. Ono što su porodice žrtava ubijenih na lokalitetima Kazani, Gaj i Grm maline morali godinama proživljavati. Kako je biti manjina u svom mjestu i govoriti o zabranjenoj temi oni najbolje znaju. Čak i u vremenima kada se podignuti spomenik vandalizira. Na nepunu drugu godišnjicu od podizanja. To dovoljno ukazuje na stepen suočavanja s masakrima vojske koja je u trenutku počinjenih zlodjela branila Sarajevo. S članovima obitelji ubijenih na Kazanima mogu se jedino i istinski solidarisati oni koji su tu istu sudbinu doživljavali. Koji i u ovom trenutku slično proživljavaju.
Ipak, neki su se i u onim teškim vremenima odlučili pisati predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću. Pitali su za kosti članova svoje porodice. Odgovor je brzo stigao. Oličen u dženazi Mušana Topalovića Cace. S nepoznate lokacije, gdje je ovaj nekažnjeni zločinac ukopan, na Kovače je prenesen neposredno nakon rata. Protestovao je Jovan Divjak. Nazvao je to glorifikacijom gangstera.[4] Ali deset hiljada građana ispraćalo je ubicu. Ne postoji kolektivna krivica. Postoji kolektivna odgovornost. Čuvena je i rečenica nekadašnjeg predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA). Caco je za njega bio „i heroj i zločinac“.
Porodice žrtava obraćale su se i gradonačelnici Benjamini Karić. Ignorisala ih je. Iako je pismo bilo na naslovnici „Oslobođenja“.[5] Pravdala se da nije obaviještena. Ali da Kazani nisu izolovan slučaj iskazala se i ove godine gradonačelnica. Ne gaji simpatije prema LGBT zajednici. Zabranila je zastavu duginih boja na Vijećnici.[6]
Taman kad su joj iz UDIK-a odlučili pisati da se u povodu godišnjice na Vijećnici projektuju imena ubijenih na Kazanima, Gaju i Grmu maline odlučila je da i tu priču zatvori. Htjeli su gradonačelnicu podsjetiti na data obećanja da će Vijećnicu osvijetliti imenima žrtava Kazana. A gdje ćeš bolje prilike nego na obljetnicu trećeg desetljeća ovih zločina, smatrali su aktivisti.
Ali prije nego što je i došlo do zahtjeva Benjamina Karić je odabrala cenzuru. Naime, Gradsko vijeće Grada Sarajeva je na prijedlog gradonačelnice donijelo odluku šta će se projektovati na gradskoj kući. Navela je datume: Dan opsade grada Sarajeva, Dan Grada Sarajeva i Dan sjećanja na ubijenu djecu u opkoljenom Sarajevu, a potom i Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao i Dan sjećanja na žrtve zločina protiv čovječnosti u Prijedoru i njegovoj okolini.[7] Postupak je bio isti kao kada je odlučila šta će pisati na spomen-ploči na Kazanima.
Iz svog prijedloga za buduće projektovanje na Vijećnici izuzela je Kazane i holokaust. Sve ono što bi nosilo poruku da se Sarajevo jednako odnosi prema svim nepravedno ubijenim žrtvama. Da njeguje inkluzivnu kulturu sjećanja.
Niko nema ništa protiv predloženih datuma. Treba ih obilježiti. Ali činjenica je da su svi iz novije ratne povijesti, a tiču se samo Bošnjaka. Zar Jevreji Sarajeva, njih devet hiljada odvedenih u ustaške i nacističke logore, te pobijenih na najmonstruoznije načine u hlokaustu, ne zaslužuju poštovanje svoga grada?[8] Ili sarajevski Srbi koji početkom rata protiv Bosne i Hercegovine nisu otišli iz svoga grada? Ali i svi oni koji su ubijeni od zločinačke ruke, ma čije ime i prezime ti zločinci nosili, zar nisu zaslužili bar trunku našeg poštovanja? Sve je to prva među nama zanemarila. Njoj nisu bitni datumi. Samo prati puls biračkog tijela. Zbog toga je devastiranje spomenika na Kazanima s porukom ispisanom crvenim sprejom „Živi Caco u nama, 10 br“ još jednom otvorilo priču o potrebi ispravljanja nepotpunog teksta na spomeniku. Simpatizeri Mušana Topalovića sami su se crvenim latiničnim slovima potpisali. Ono što je Grad Sarajevo sve vrijeme sakrivao.
Edvin Kanka Ćudić (1988) je bosanski borac za ljudska prava koji je najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.
[1] Vidjeti: Ratni zločini na Kazanima: presude, UDIK, Sarajevo, 2016.
[2] Mirovna akademija, Ferhadija i Kazani – tačke ignorisanja, Peščanik, 30. 11. 2011.
(https://pescanik.net/ferhadija-i-kazani-tacke-ignorisanja/, preuzeto 26. 6. 2023).
[3] Klix, Samir Bejtić oslobođen optužbi za ratni zločin nad Srbima na Kazanima, 17. 4. 2023.
(https://www.klix.ba/vijesti/bih/samir-bejtic-oslobodjen-optuzbi-za-ratni-zlocin-nad-srbima-na-kazanima/230417167, preuzeto 26. 6. 2023).
[4] Vildana Selimbegović, Utabanim stazama, u slavu zločin(a)ca, Oslobođenje, 14. 11. 2022.
(https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/utabanim-stazama-u-slavu-zlocin-a-ca-808809, preuzeto 26. 6. 2023).
[5] Oslobođenje, Slobodankino pismo gradonačelnici Sarajeva: Zar nije ljudski?, 16. 6.2021 (https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/slobodankino-pismo-gradonacelnici-sarajeva-zar-nije-ljudski-664938, preuzeto 26. 6. 2023).
[6] Karić odbila zahtjev da sarajevska Vijećnica bude osvijetljena duginim bojama, 23. 6. 2023.
(https://www.klix.ba/vijesti/bih/karic-odbila-zahtjev-da-sarajevska-vijecnica-bude-osvijetljena-duginim-bojama/230623161, preuzeto 26. 6.2023).
[7] Klix, Fasada Vijećnice više neće biti osvijetljena, osim u posebnim prilikama, 26. 6. 2023.
(https://www.klix.ba/vijesti/bih/fasada-vijecnice-vise-nece-biti-osvjetljena-osim-u-posebnim-prilikama/230626058, preuzeto 26. 6. 2023).
[8] Vidjeti: Sarajevo: Sjećanje na žrtve holokausta, UDIK, Sarajevo, 2021.
