Kako god budu riješeni današnji sukobi, ljudi će na ovim područjima nastaviti živjeti zajedno. Svima nam je potreban mir, svi moramo raditi na razvoju demokracije i postizanju ekonomskog, socijalnog i ekološkog blagostanja. Interesi su nam isti, rat i nasilje svima donose štetu.
Iz Povelje Antiratne kampanje
Ove godine obilježava se trideseta godišnjica osnivanja Antiratne kampanje Hrvatske, mreže mirotvornih, ljudskopravaških organizacija i inicijativa koja je u velikoj mjeri utjecala na razvoj suvremenog organiziranog građanskog društva u Hrvatskoj. Ove godine navršava se ujedno i deset godina od izdavanja prve monografije o Antiratnoj kampanji, koja je objedinila mnoge od ARK-ovaca u pokušaju sustavnog dokumentiranja njezina rada i refleksije njezina značaja s distancom koju je omogućavao početak 2010-ih.[1]
Prethodno desetljeće obilježila je široka upotreba termina ‘institucionalno sjećanje’, koja ne ukazuje samo na potrebu da se rekonstruira i promisli specifičan način rada organizacija, nego i vlastita pozicija i misija u širem društvenom kontekstu. Današnju situaciju u životu organizacija civilnog društva nedvojbeno karakterizira birokratiziranost, iscrpljujuća administrativna stega različitih donatora i domaćih zakona, nesigurnost radnih uvjeta, mrtva trka između obilja zadataka i oskudnih sredstava potrebnih za njihovo ispunjavanje; tendencija ka profesionalizaciji umjesto aktivizma; jasna tematska usmjerenost organizacija, nepopularan status u društvu. Vrijedi primijetiti da takva kombinacija oskudnosti i discipline ne doprinosi razvoju institucionalne memorije. Preživljavanje ide nauštrb razvoja organizacija kao alternativnih institucija.
Neke od tih karakteristika dijelile su organizacije civilnog društva – tada pod uvrježenijim nazivom nevladine organizacije – i prije trideset godina. No, može se argumentirati da je tada situacija bila u mnogočemu kaotičnija i otvorenija. Jedna država se raspadala, stvarala se nova; dominantne društvene vrijednosti prolazile su kroz dubok proces prevrednovanja; zemlji je prijetio rat i sveopća militarizacija društva. U tom je smislu uloga ARK-a bila dvostruka: ne samo da je pružao formu za objedinjavanje pojedinaca i inicijativa oko konkretnih društvenih problema i tako izgrađivao potencijale za autonomno građansko udruživanje već je i u širem smislu predstavljao i jačanje društva naspram države, odnosno povlačenje granica državne intervencije u društvo – ono što razumijemo kao jedan od bitnih principa vladavine prava. To se između ostalog tiče i obrazovanja specifično antiratne pozicije – odnosno artikulacije obrane civilnosti u ratom zahvaćenoj zemlji.
Iako je nastao na već tada bogatom nasljeđu antimilitarističkog, pacifističkog, alternativnog udruživanja iz 80-ih godina prošloga stoljeća, osnivanje i rad ARK-a predstavljalo je i kontinuirano osmišljavanje vlastite pozicije u realnom vremenu. Anticipaciju takvog angažmana u jeku jugoslavenske krize moguće je pratiti u korespondenciji arhiva Zelene akcije, prve nevladine organizacije u Hrvatskoj, osnovane početkom 1990. godine. Kroz proljeće 1991. godine već se dešava niz javnih akcija, a četvrtog srpnja Zelena akcija odašilje poziv “Spriječimo rat!”. Na neformalnom sastanku toga dana u vrtu restorana Zagorka na uglu Držićeve ulice i tadašnje Ulice proleterskih brigada (danas Avenija Vukovar) dogovara se pokretanje antiratne kampanje, a sljedećeg dana napisana je i povelja. Kampanji se istoga dana priključuje Društvo za unapređenje kvalitete života, koje uz Zelenu akciju tijekom sljedeća dva mjeseca intenzivno radi na prikupljanju podrške.
Usložnjavanje političke situacije pratilo je cvjetanje inicijativa koje su se našle unutar ARK-a. Popis projekata neizmjerno je širok, a i iz njih će vremenom nastati niz samostalnih organizacija, od kojih neke djeluju i danas. Tako je npr. iz Volonterskog projekta Pakrac nastao Centar za mirovne studije; iz Grupe za direktnu zaštitu ljudskih prava nastao između ostalog i Amnesty International Hrvatska. Iz Grupe za prigovor savjesti nastala je Unija 47, koja je tražila djelatno pravno uređivanje prava na prigovor savjesti, a po uspješnom ispunjavanju svojeg cilja udruga je prestala postojati. Već 1993. godine izdaju se dvije knjige o ratnim zločinima na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. ARKzin je nastao kao fanzin ARK-a, i vremenom prerastao u jednu od rijetkih nezavisnih opozicionih novina u Hrvatskoj 90-ih, a danas se javlja iznimno korisnim izvorom za proučavanje civilnoudrugaške scene, čiji je razvoj pomno pratio. Iz okrilja ARKzina i zagrebačkih anarhističkih grupa nastaje i prvi autonomni prostor kulture u Zagrebu – Attack! ARK je promovirao teme do tada zanemarene ili nepostojeće u javnom prostoru: ženska prava, prava gay i lezbijskih zajednica, zaštitu okoliša, nezavisnu kulturu, volontiranje. Razvoj ARK-a kao horizontalne mreže ujedno je i niz organizacijskih i identitetskih kriza; ukoliko je civilno društvo vremenom postalo kompleksno, a mnogi projekti i organizacije iz ARK-ova jezgra postali samostalni, utoliko je potreba za ARK-om kao mrežom prestala postojati. Nakon dužeg perioda mirovanja, posljednja skupština održana je 2006. godine.
Dokumenti iz arhiva ARK-a također nam pokazuju koliko je bila obimna i živa prepiska i snažna umreženost sa sličnim inicijativama na lokalnoj, regionalnoj i europskoj razini. Antiratna kampanja u tom je smislu bila dio trenda koji se dešavao na području cijele bivše države i tu još uvijek pokazuje svijest o potrebi djelovanja i suradnje u zajedničkom prostoru. Tako je moguće pronaći niz dopisa i pisama udruženja iz Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Katastrofa koja je tek imala doći, prvo razbuktavanjem rata u Hrvatskoj, a potom u BiH, prekinut će nasilu mnoge od tih veza. Inventivnost ARK-a vidjela se i u ranom početku upotrebe elektroničke komunikacije: prvi modem u zagrebačkom uredu instaliran je početkom 1992. godine. Umreženost je bila uvjet preživljavanja.
Danas smo suočeni sa izazovom da se vrijeme od prije trideset godina više doista ne može „povlačiti“ iz radne memorije, već u punom smislu zaslužuje da se naziva sjećanjem. Rekonstrukcija institucionalne memorije danas zahtijeva kopanje po različitim arhivama. Velik dio gradiva koje je činio zagrebački ured ARK-a kao servis cijele mreže danas se nalazi u Documenti. Digitalni zapisi nastali krajem kasnih 90-ih i ranih 2000-ih trajno su zagubljeni – tehnološki skokovi, kao i poslovični nemar te neosviještenost o potrebi čuvanja napravili su svoje. Veliki oslonac predstavljaju živa sjećanja tadašnjih aktera, no dostupnost tih svjedoka vremenom će se smanjivati. Taj je segment neizmjerno važan pošto i pod uvjetom da pisani izvori postoje oni otkrivaju tek jednu dimenziju komunikacije.
Zajednice istraživača već su jedan dio tog nasljeđa sačuvale preradivši ih u nizu stručnih i znanstvenih radova, magisterija i doktorata te knjiga. Unatoč tome što su teme mirovnoga djelovanja još suviše alternativne za javnost i školske kurikulume, točke ulaza i dekonstrukcije nacionalnih kanona ipak postoje. No, još je važnije pitanje koje će zajednice kao slijednice nastaviti baštiniti tradicije antiratnih i mirotvornih pokreta i njihova otpora i iznova ih osmišljavati. Potreba za time nesumnjivo postoji kada vidimo u kojoj mjeri naša društva još uvijek nisu proradila iskustva rata, koja ih opterećuju poput sablasti. U toj nam se mjeri i danas pokazuje aktualnost Povelje ARK-a.
Nikola Mokrović (1983.), rođen, živi i radi u Zagrebu. Diplomirani politolog. Od 2010. godine radi u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, na zaštiti i digitalizaciji gradiva nastalog radom organizacija civilnog društva i nezavisne kulture, te na projektu „Ljudski gubici u ratu u Hrvatskoj 1991. – 1995.“
[1] Antiratna kampanja 1991. – 2011. Neispričana povijest (Antiratna kampanja i Documenta, Zagreb 2011.)
