Za mnoge političke vođe, Daytonski sporazum je samo „mrtvo slovo na papiru“. Kao rezultat takvog razmišljanja, krši se Ustav Bosne i Hercegovine poput obećanja koja političari/ke neprestano nude svake izborne godine. Međutim, ovaj put zabrinutost za ugrožavanje mira u Bosni i Hercegovini je opravdana. Nedavna izjava Milorada Dodika, jednog od članova Predsjedništva BiH kojom najavljuje razaranje BiH, uzburkala je javnost, ali i stanovništvo. Ovaj put Dodik je spomenuo osnivanje samostalne vojske Republike Srpke, ali i njenog samostalnog pravosudnog i porezno-carinskog aparata i tako konkretizirao svoje koncizno višegodišnje huškanje na rat.
Nedugo nakon toga, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt komentirao je stanje u Bosni i Hercegovini u izvješću Ujedinjenih Naroda rekavši da je BiH u neposrednoj opasnosti od raspada te da postoji “vrlo stvarna” mogućnost povratka oružanog sukoba. Dodikove zahtjeve koje bi destabilizirale BiH nazvao je „najvećom egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom razdoblju“. Ovu vijest citirali su i svjetski mediji, pa je tako britanski The Guardian objavio vijest kojom detaljizira trenutno stanje u BiH kao i CCN koji se pita hoće li Zapadne sile pomoći BiH ukoliko dođe do rata . No, nisu samo javni službenici izrazili svoja mišljenja, najviše uplašen je običan narod, pogotovo u mjestima koja su iskusila ožiljke nedavnog rata. Sve ovo potaknulo je mlade aktiviste/kinje da rečenicu „Ne ratuje mi se“ ispišu na papir i tako poruče na društvenim mrežama da neće uzeti oružje u ruke. Osim najave njihove kampanje i Mreža za izgradnju mira je nedavno pokrenula digitalnu kampanju „Izaberimo mir zajedno“ u kojoj su aktivisti/kinje porukama pozvali sve one koji ne podržavaju politike i političarke koji/e narušavaju mir, da se pridruže ovoj akciji jer, kako su rekli, „mir nema alternativu“.
S druge strane, pojedini/e vršnjaci/kinje druge etničke pripadnosti mirno žive život i ne obaziru se na spomenute vijesti. Jer za njih je BiH „umjetna država“ koja im ne može pružiti ono što žele. Njihov narod je tamo negdje iza lijeve ili desne granice. Nedavna izložba Ron Haviva u Mostaru „Sloboda/Liberty“ ponovno je prikazala sve strahote ratovanja i izraze lica ljudi koji su bili zatočeni i mučeni u logorima u okolici Prijedora, Banja Luke i Mostara na kojoj je Haviv poslao poruku da donositelji/ce odluka na vlasti budu oprezni „u ime svih onih koji su bili zatočeni, koji su izgubili živote i koji su izgubili nekoga u logorima“. Prisustvujući izložbi u Mostaru, po prvi put su se mogle vidjeti i fotografije iz Heliodroma, logora tzv. Herceg Bosne. Na izložbi nije bilo mladih ljudi koji promatraju svaki detalj fotografije, oni koji su najduže ostali bile su starije osobe u čijim se pogledima vidi strah od mogućnosti ponavljanja prošlosti. U kojem omjeru, na koji način, kada će početi? – zasigurno se pitaju najviše oni/e koji/e direktno osjećaju zdravstvene posljedice uzrokovane ratom. Kako sada definirati mir i kako ga održati, ukoliko se ovo stanje može nazvati iole mirno?
I ponovno, država je apsurdno podijeljena na one koji/e ne vide opasnost i one koji/e vide. Tako je za neke političke analitičare ovo samo povez preko očiju kako se ne bi razgovaralo o ekonomskom napretku države. No, nitko ne spominje održavanje mira, nasuprot tome, govori se o početku i sprječavanju ratnog sukoba. Postkonfliktno društvo koje je u ovom trenutku puno konflikata je teško potpuno izmijeniti mirovnom politikom, ali je nešto što je sada najpotrebnije za stabilnost. Besmisleno je iznova definirati i citirati one kojima država BiH znači samo upravljanje masama kroz ratno-huškačku retoriku. Na taj način se normalizira njihov govor mržnje i degradiranje drugog naroda.
Velikim dijelom tu sudjeluju i mediji, kako je novinar Slađan Tomić napisao u svojem članku, koje građani/ke sve više prate otkako se ostvaruje uznemirenost građana/ki zbog navedenih verbaliziranih tenzija. Ono što je potrebno je apelirati na posljedice koje bi ponovno nasilje donijelo za mnoge mlade. Generacijski mir je potreban kako bi ga stanovnici/e BiH mogli/e osjetiti u potpunosti. Kako nove generacije koje su odrasle učeći o „tročlanoj“ prošlosti više nego o napredovanju za bolju budućnost, ne bi svakodnevno tražile svoj mir i toplinu domovine putujući u susjedne zemlje ili u inozemstvo.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
