Već dvije godine i dva mjeseca traje rovovska borba aktivistkinja i aktivista da se u Banjaluci, varoši koja slovi kao “grad žena”, jedna ulica nazove po jednoj izuzetnoj ženi – Vahidi Maglajlić. Traje ta borba, eto, duže nego što je trajao ratni put ove partizanke, ovjenčane Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. I sve su prilike, još će potrajati.
Malobrojni borci za pravedniju prošlost od svog nauma ne odustaju. Zapeli da se Vahidino ime nađe na plavoj pločici s nazivom ulice, pa ne uzmiču.
Ne odustaju ni oni drugi, mnogobrojniji i jači, koji uporno podmeću klipove, kako ova inicijativa, pokrenuta još u novembru 2021. godine, ne bi došla na dnevni red Skupštine grada Banjaluke.
Jer, kad bi Vahida dogurala do skupštine, to bi već značilo javnu raspravu, a podmetačima klipova nije do javnosti. U raspravi bi neko, konačno, morao da odgovori: zašto je Vahida Maglajlić toliko “problematična” da ni u jednoj od 650 ulica banjalučkih nema mjesta za njeno ime.
Po čemu je, dakle, sporno ime, lik i djelo Vahide Maglajlić?
Lik nije sporan. Lik lijepe i bistrooke kadijine kćerke, rođene 1907. u Banjaluci, uklesan je u kamenu. Njena spomen bista već decenijama stoji na Trgu palih boraca, u društvu s još 20 partizanskih heroja i heroina iz ovog kraja.
Ni djelo nije sporno. Naprotiv.
Obrazovana, hrabra i buntovna, od rane mladosti se borila za dostojanstvo i ravnopravnost. Još tridesetih godina prošlog vijeka bila je liderka “Ženskog pokreta” u Banjaluci. Zalagala se za opismenjavanje žena, borila se da se ženama da pravo glasa, pravo na obrazovanje i pravo da same biraju za koga će se udati i da li će se uopšte udavati.
Na zgražavanje čaršije i uleme, Vahida je još u ta doba odbila da nosi zar i skratila je kosu “po evropski”.
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata bila je jedna od najhrabrijih ilegalki među borcima protiv ustaške okupacije.
Kad je uhapšena, nije odala svoje drugove i drugarice. Pobjegla je iz zloglasne Crne kuće i priključila se partizanima.
Bila je jedna od osnivačica Antifašističkog pokreta žena, čuvenog AFŽ. Uspjela je da u pokret otpora i u AFŽ uključi čak i žene i djevojke iz, tada krajnje konzervativne, Cazinske krajine.
Spasavala je ranjenike i izbjeglice.
Poginula je u borbi, 1943. godine. Nije doživjela 37. rođendan.
Malo je žena u istoriji “grada žena” koje se mogu podičiti takvom biografijom.
I eto, ako nisu lik i djelo, onda nema druge: “problem” je Vahidino ime.
Dobro, niko to nije javno rekao, ali opšte je mjesto , da neka imena u Banjaluci, od 1992. godine, nisu poželjna. Pa makar to bila i imena onih koji su pola vijeka ranije osvjetlali obraz Banjaluke i oslobodili grad.
Antifašističku prošlost, kojom bi se svaki normalan grad dičio naveliko, vladajuća klika u Banjaluci već odavno gura na marginu. A narod banjalučki ćuti i/ili povlađuje.
Ima ona stara narodna: čega se pametan stidi, tim se budala ponosi. A može i obrnuto, poruka je ista.
Ali nije štos samo u anti – antifašizmu.
Da je baš ime, ili da budemo precizni, ime koje ukazuje na etničku pripadnost, ono što smeta podmetačima klipova, kristalno je jasno.
Kad se u proljeće 2022. godine inicijativa da se jedna ulica u Banjaluci nazove Vahidinim imenom po prvi put našla u proceduri, zapelo je zbog lokacije.
Za odbornika SDS bilo je neprihvatljivo da Vahida dobije ulicu u naselju Lauš, jer je to “srpski kraj”. Ipak, nije njegova bila presudna: presudili su odbornici SNSD-a, članovi skupštinske Komisije za nazive ulica i trgova, koji su bili suzdržani. I tako su, hinjski ćuteći, spriječili da ova inicijativa dođe na dnevni red gradske skupštine.
Kada je po drugi put predloženo da Vahida Maglajlić dobije svoju ulicu, sada na drugoj, manje “srpskoj” lokaciji, u starom romskom naselju Veseli brijeg, rasplet je bio još bizarniji.
Prijedlog je stopiran već na prvom koraku: u “kabinetu gradonačelnika”. Jednostavno na “predmet” je zalijepljen stiker, koji na nemuštom jeziku gradske administracije znači “stop”. Nema obrazloženja, nema prava žalbe.
Indikativno je da famoznim stikerom nije stopirana samo Vahida Maglajlić. Na isti način je u startu osujećen prijedlog da se jedna ulica nazove po čuvenoj pjesnikinji iz čitanki, Banjalučanki Nasihi Kapidžić Hadžić.
Šta bi moglo biti zajedničko buntovnoj partizanki Vahidi i nježnoj poetesi Nasihi, koju je Gradimir Gojer opisao kao “tihanu pjesnikinju”? Da pogađamo iz tri puta?
I šta znači “stiker iz kabineta gradonačelnika”? Teško je i pomisliti da bi se neko od kabin(et)skog osoblja usudio da lijepi stikere bez znanja glavnokomandujućeg Draška Stanivukovića.
U međuvremenu, daleko od očiju javnosti, u “gradskoj kući” redali su se i drugi znakoviti komentari.
Podsjećamo, incijativu da se jedna ulica u Banjaluci nazove po Vahidi Maglajlić pokrenuli su 2021. Fondacija “Udružene žene” i Helsinški parlament građana Banjaluke, u sklopu kampanje “100 ulica u BiH nazvati po 100 žena”.
Na to je komentar bio: “Dobro, žene, ali što baš TA žena”.
Istom inicijativom je predloženo da jedna ulica dobije ime po osnivačici doma za ratnu siročad, partizanki Miri Kesić. Nakon niza peripetija, Mira je lani dobila svoju ulicu. Vahida nije.
Kad bi se poteglo pitanje odavanja počasti borcima protiv fašizma, komentar je bio: “Dobro, partizani, ali što ste zapeli baš za TU Vahidu, zar ne shvatate da je ovo Republika Srpska”.
I tako dalje.
Oni koji su “zapeli” da Vahida Maglajlić dobije ulicu u Banjaluci, dobro znaju zašto. Vahida je simbol. Simbol otpora i nepristajanja na nepodopštine moćnika, koji besprizorno prekrajaju istoriju grada, brišući iz kolektivnog sjećanja sve što se ne uklapa u vladajući narativ.
Milkica Milojević novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1987. i stekla zvanje diplomirane politikologinje. Novinarstvom se bavi od 1988. Radila kao novinarka i urednica u više štampanih i elektronskih medija. Polja rada i aktivizma: socijalne teme i ljudska prava, uključujući rodnu ravnopravnost, prava djece, osoba sa invaliditetom, LGBT osoba i drugih marginalizovanih grupa.
Dobitnica novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ (2012.), specijalnog priiznanja UNICEF u BiH (2017), te godišnje nagrade Parlamentarne skupštine BiH za doprinos rodnoj ravnopravnosti (2014). Koautorka „Priručnika za izvještavanje o marginalizovanim grupama“ ( sa D. Dardić, Banjaluka, 2010.). Od 2009. do 2016.bila je predsjednica Udruženja/Udruge BH novinari. Danas zaposlena u dnevnim novinama „EuroBLIC“ u Banjaluci.
Izvori:
https://impulsportal.net/impuls-teme/impuls-semafor/crveni-karton-quo-vadis-vahida
