Foto: Vladan Cvetković
Društvene mreže su veoma moćno oružje 21. vijeka. Iako imaju bezbroj pozitivnih strana, često se itekako zloupotrebljavaju i koriste u svrhu propagandnih aktivnosti i manipulativnih radnji. Ogromna količina laži, dezinformacija i insinuacija zahvaljujući društvenim mrežama dolazi do velikog broja ljudi.
To se prije svega odnosi na Twitter i Facebook, gdje se afirmišu problematične interpretacije prošlosti, što se naročito odnosi na dešavanja iz Drugog svjetskog rata, ali i na posljednji bosanskohercegovački rat i učvršćivanje dominantnih narativa svih triju zaraćenih strana, koje druge strane nastoje dehumanizovati, a sebe proglasiti apsolutnim herojima.
Ovdje trebamo napomenuti i online portale, kojima se trenutno ne zna tačan broj u Bosni i Hercegovini jer ne postoji jedinstven registar medija. Svako može napraviti medijski portal i na njemu pisati i promovisati šta god želi. Drugi problem je to što društvene mreže na kojima su prisutni govor mržnje, vrijeđanje na različitim osnovama i huškanje nisu definisane kao javni prostor, te se govor mržnje i prijetnje izrečene na tom virtuelnom prostoru sudski ne tretiraju kao one koje su izrečene u javnom prostoru. Doduše, u Zakonu o javnom redu i miru u Republici Srpskoj iz 2015. godine navedeno je da se internet smatra javnim prostorom. Ipak, iako su za svako kršenje ovog zakona predviđene i sankcije za počinitelje, ne čini se da se situacija s govorom mržnje i huškačkim sadržajima promijenila.
Posljednjih godina regiju je zahvatio talas revizionizma koji nastoji prekrojiti nekadašnje narative, pa smo svjedoci veličanja četničkog pokreta, koji se izjednačava s Narodnooslobodilačkom borbom, i afirmativnog pisanja o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) te vođama, učesnicima i simpatizerima ovih pokreta i kvazidržava.
Situaciji svakako doprinosi etnonacionalna podijeljenost stanovništva Bosne i Hercegovine, te se kroz udžbeničku politiku još od osnovne škole kod djece nastoji uvriježiti dominantno mišljenje naroda kojem pripadaju. Stoga imamo potpuno različite udžbenike tzv. nacionalnih grupa predmeta, a u lekcijama iz historije ponekad se ne može naći gotovo ništa zajedničko.
Na Facebooku je napravljeno mnoštvo stranica i grupa na kojima se promovišu razni nacionalistički sadržaji u kojima je dominantan govor mržnje prema drugim nacionalnostima i koje vode grupe anonimusa čiji je zadatak da svakodnevno objavljuju i šire neutemeljene sadržaje koje predstavljaju kao provjerene informacije, a koje, sudeći prema broju komentara, dijeljenja i likeova, dio ljudi uzima kao nepobitne činjenice.
Tako na Facebooku možemo naći grupe i stranice koje veličaju NDH, zalažu se za ponovno uspostavljanje Herceg-Bosne, grupe i stranice na kojima se o Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini i njenom vođi Draži Mihailoviću piše na afirmativan način, ali i podršku zločincima iz posljednjeg rata.
Prisjetimo se samo presuda za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Društvene mreže pretvorile su se u bojno polje na kojem su pljuštale psovke i uvrede, čemu su dodatno doprinijeli i novinari iz Republike Srpske koji se nisu osvrtali na utemeljene sudske činjenice, već su se stavili u ulogu podržavatelja lika i djela ove dvojice zločinaca potpuno zanemarujući dijelove iz sudskih presuda. Ponovo se stvorila atmosfera haosa u kojoj je isticano da su rukovodstvo i komanda samo jednog naroda predmetom sudskih optužnica i presuda iako su obje presude (Mladićeva prvostepena i Karadžićeva drugostepena) detaljno potkrijepljene činjenicama. Dio korisnika Facebooka je u znak podrške na profilnu sliku stavljao sliku Karadžića i Mladića nazivajući ih herojima srpskog naroda.
Iz toga je jasno da ogromna većina stanovništva apsolutno ne čita nikakve dokaze, već se vodi mentalitetom krda, u svemu vidi zavjeru prema narodu kojem pripada, tobožnju ugroženost i zatiranje tradicije i historije.
Ukratko, moglo bi se poentirati da je kultura sjećanja fokusirana isključivo na ona dešavanja u kojima je narod koji se sjeća žrtva ili oslobodilac, različitim komemorativnim praksama i spomeničkim kulturama nastoji se produžiti to sjećanje i na buduće generacije. Komemoracije se često na društvenim mrežama koriste za pozive na osvetu, nacionalno osvješćenje, a uvrede i svađe koje slijede ukazuju na stepen nepoštovanja stradalih s obiju strana – i one koja obilježava godišnjicu stradanja vlastitog naroda i one koja to negira i koristi ovakve događaje za demonstraciju laži i uvreda.
S druge strane, kulturom zaborava nastoje se „zakamuflirati“ sve one nečasne radnje u kojima je „naša“ strana direktno ili indirektno učestvovala.
U svojoj knjizi „Oblici zaborava“ (2018) Alaida Asman navodi nekoliko modusa zaboravljanja. To su brisanje, prikrivanje, sakrivanje, šutnja, promjena funkcije, ignorisanje, neutralizovanje, poricanje i gubljenje.
Iako društvene mreže imaju enorman potencijal kao poligon za konstruktivan dijalog i suočavanje s prošlošću, koriste se isključivo, kada su ove teme u pitanju, za pražnjenje svih vrsta frustracija, demonstriranje vulgarnosti i primitivizma te odbijanje bilo kakvog činjeničnog suočavanja sa svim onim što se desilo u 20 vijeku u oba rata.
Neslaganje oko zajedničke prošlosti najbolje se demonstrira u vrijeme godišnjica stradanja civila. Dok na jednoj strani tuguju, na drugoj i trećoj su prisutne ili ignorancija ili potpuno poricanje onoga što se desilo. Kultura sjećanja uglavnom je zasnovana isključivo na emocijama, potpunom brisanju svih dešavanja koja bi mogla problematizovati rukovodstvo i vojsku jednog naroda, jer to ljudi shvataju kao izjednačavanje zaraćenih strana, a svi žele biti u ulozi žrtve, nikako i onih koji su činili zločine.
Belma Buljubašić je vanredna profesorica na Odsjeku žurnalistike/komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Kourednica je jednog zbornika i koautorica jedne naučnoistraživačke studije i knjige. Objavila je više od dvadeset autorskih i koautorskih naučnih i stručnih radova u domaćim i regionalnim časopisima, te više publicističkih tekstova za nekoliko domaćih nevladinih organizacija. Studentica je druge godine doktorskih studija na Odjeljenju etnologija i antropologija Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Polja njenog interesovanja su mediji i film u socijalističkim državama, kultura sjećanja u (post)konfliktnim društvima, medijska konstrukcija prošlosti i propaganda.
