Photo Credit: Korab Krasniqi

Dardan Hoti

Jedan od najvećih izazova danas je odgovarajuće pristupanje različitim problemima koji utiču na srž društva. Kada je prošlost zaključana u ladici historije, sadašnjost je opterećena i nema prostora za promjenu. To je često posljedica političkog uplitanja, jer je za političare zgodno da pišu historiju u svrhu specifičnih interesa ili, kao što je to slučaj s Kosovom, kada se o takvim temama nastoji šutjeti kao rezultat nepodizanja glasa zbog stigmatizacije ili mentaliteta. Kada se čini da su svi putevi zatvoreni, umjetnost je ono što može dovesti do promjene. To se pokazalo širom svijeta, uključujući i Kosovo. Posljedice nedavnog rata – hiljade mrtvih, spaljeni i uništeni domovi, žrtve seksualnog nasilja, u potpunosti devastirana privreda – još uvijek su vidljive dva desetljeća kasnije. Umjetnost se često koristila kao način za prevazilaženje ili nošenje sa stvarnošću koja se desila. Dobar primjer ovog aspekta je instalacija kosovske umjetnice s adresom u Londonu Alkete Xhafa-Mripa.

Izložba „Mislim na tebe“ postavljena je 2015. na stadionu u Prištini, a govorila je o jednoj od najosjetljivijih tema u poslijeratnom kosovskom društvu. Dala je glas onima koji su godinama šutjeli: bavila se temom žrtava seksualnog nasilja na Kosovu. Prikupljanjem haljina od žrtava, koje prvi put nisu osuđivane za „zločin“ koji nisu počinile, žrtve i druge žene koje su iz solidarnosti donirale haljine dovele su do toga da je cijeli svijet govorio o njima. U ovom slučaju, ne samo da je kosovsko društvo otvorilo oči pred krajnje osjetljivim pitanjem već se i glas ovih žena čuo puno dalje.

Xhafa-Mripa samo je jedna od brojnih umjetnika/ca koji su se putem umjetnosti uspješno dotakli takvih vrlo važnih tema. Poznata kosovska pjevačica i arhitektica Eliza Hoxha još je jedan takav primjer. Nedavno je predstavljala Kosovo na Venecijanskom bijenalu arhitekture sa svojom instalacijom „Grad je posvuda“. Hoxha je arhitektonski i umjetnički aspekt Paviljona Kosova povezala svojom prezentacijom koja je donijela historijsku retrospektivu zemlje. Dotakla se devedesetih godina, kada se razvijao paralelni sistem obrazovanja u zemlji.

Za nju je umjetnički izražaj (bilo kojim sredstvom) ključan za rješavanje različitih društvenih pitanja, bilo da su to pitanja prošlosti, tabu teme ili drugi problemi koji su izraženi u društvu.

„Umjetnost u ovom kontekstu često pokreće debate na vrlo blag i nenametljiv način i stvara novo utočište za prošlost, bol i brojna neizgovorena pitanja koja su rezultat društvenog mentaliteta. Umjetnici se često dotiču pitanja o kojima društvo nije spremno da govori ili djeluje“, kaže Hoxha, koja se tokom protekla dva desetljeća koristila umjetnošću kako bi pokrenula pitanje nestalih iz prošlog rata na Kosovu i žena silovanih tokom rata.

„Govoreći o zadnjem projektu – taj proces je trajao dvije godine, uključujući istraživanje i raspravu s akterima u cilju razumijevanja suštine ovog pitanja, uz stalno vođenje računa o osjetljivosti projekta. U vrijeme kada mnoga udruženja rade s ovim ženama već godinama, ali ne govore u javnosti, ovaj projekt je prekinuo tišinu i otvorio vrata za mnoge druge nove javne događaje vezane za ovu temu“, kaže Hoxha. Prema njenom mišljenju, umjetnost istovremeno služi da pomogne u procesu suočavanja s prošlošću te njenom sjećanju u kreativnijem formatu. Hoxha smatra da je važno razmišljati o prošlosti i osigurati rasterećenje u vezi s brojnim pojedinačnim i kolektivnim pitanjima.

Učinci umjetnosti mogu biti raznoliki. „Ponekad da bi se razbili tabui, ponekad da bi se potakle debate, ponekad da bi se proces pokrenuo ka naprijed, ponekad kako bi se dao glas marginaliziranim licima, ponekad kako bi se mobiliziralo i osvijestilo, ponekad kako bi se zabilježilo i zapamtilo, i slično“, kaže Hoxha, koja je prije samo mjesec dana sa svojom izložbom postala dio festivala koji se održava u Beogradu, a čiji je glavni cilj suočavanje dvaju naroda – Albanaca i Srba – s prošlošću. Iako se u zemlji bavilo mnogim temama vezanim za historiju devedesetih godina, jasno je da se može uraditi puno više u ovom kontekstu. Činjenica da je Hoxha zaustavljena na granici dok je putovala zajedno s timom festivala „Mirëdita, dobar dan“, kao i da su joj kasnije oduzete neke od njenih fotografija,  jasan je pokazatelj ove situacije. Prije par dana skoro ista sudbina zadesila je umjetničkog kritičara i analitičara Shkelzena Maliqija, kojem je zabranjen ulazak u Srbiju. On je putovao tamo kako bi promovirao monografiju o 20 godina umjetničke saradnje Beograda i Prištine, koja se fokusira na izložbu 1997 „Përtej“ koju je Maliqi prvi put otvorio u Beogradu sa četiri kosovska umjetnika.

„Umjetnost se može koristiti kao medij, ali u tom slučaju postoji rizik da će postati alat propagande i služiti za ideologije i politike, te se na taj način degradirati, čak i kada se to pravda ‘dobrim namjerama'“, rekao je Maliqi. Po njemu se umjetnost ne koristi za suočavanje s prošlošću, već umjetnost koristi prošlost, kao što to čini i s drugim temama kao „sredstvom“ za izradu umjetničkih radova i artefakata.

„Ono što historija ili moral rade da bi objasnili prošlost nešto je što umjetnost ne mora, jer u suprotnom postaje ilustracija. Umjetnost traži dubine, složenu jedinstvenost prošlih ili sadašnjih događaja, čak i u dimenzijama koje nisu kognitivne i poučne, ali predstavljaju uzvišeno iskustvo cjelokupnosti životnih situacija. Aristotel je takvo iskustvo nazvao katarzom ili oslobađanjem emocija, šokom razumijevanja/nerazumijevanja misterije života sa aspektima koji istovremeno mogu biti tragični, sretni, komični i slično“, kaže Maliqi.

Pored umjetničkog izražaja kroz fotografiju, instalacije ili likovne umjetnosti, još jedno vrlo važno sredstvo je pozorište. Poznati kosovski dramaturg Jeton Neziraj već je radio neke drame kojima preispituje prošlost. On kaže da kada takva drama postane javna, bilo kao publikacija ili na bini, ona na određeni način navodi publiku da se suoči s prošlošću o kojoj se u njoj govori. Za njega je „umjetnička“ konfrontacija vrlo važna.

„Naravno, zapravo bih čak rekao da oblici umjetničkog izražaja bilo koje umjetničke discipline ostaju najefikasniji medij za suočavanje s prošlošću. A posebno pozorište. Naravno, pozorište ne polaže pravo na istinu, odnosno polaže pravo na ‘umjetničku istinu’. Pozorište postavlja pitanja, a kada se ta pitanja odnose na prošlost, posebno to čini u slučaju prošlosti koja nije na odgovarajući način otkrivena, koja je skrivena iza mitova, prepuna neistinitosti, preopterećena lažnim sjajem, sa zločinima o kojima se niko ne usuđuje govoriti itd.“, kaže Neziraj, koji to čini svojom dramom „Carla Del Ponte pije chai latte od vanilije u Prištini“ ili „Drama sa četiri glumca“, „Bordel Balkan“ itd.

„Pozorište postaje neophodni forum koji postavljanjem pitanja nastoji ‘očistiti’ društvo od prošlosti i istovremeno podići svijest o budućnosti. Drugim riječima, pozorište nastoji da podsjeti društvo na prošlost i tako ga poboljša, učini ljudskijim, tolerantnijim, kako se prošlost ne bi ponovila“, kaže Neziraj. To samo dokazuje da umjetnost ima moć da društvo učini svjesnim svoje prošlosti kako je ne bi ponovilo. U ovom slučaju to je „problematična“ prošlost koju društvo često potiskuje, krije se od nje i nema snage da se suoči s njom.