Prosječni nacionalista više nije krezavi bradati prototip s početka devedesetih. I njegov profil „evoluirao“ je od svoje 20-tak godina stare karikature. Banjalučki nacionalista – „upgrade verzija“ ima tridesetak i koju godinu, rat jedva pamti, ali iz kuće nosi nacionalistički odgoj i više od svega „osjećaj ugroženosti“ od drugih naroda. Pozovete li ga na razum, odazvaće se floskulom „a-šta-su-oni-nama-radili“.

Dvadeset i dvije godine od kraja rata, Bosna i Hercegovina živi bremeniti, krhki mir. Posjetite li Banjaluku na nekoliko dana, izgledaće vam dosta pitomo. Ikonografija devedesetih nije eksplicitna – rezervisana je uglavnom za navijače, pokoju svadbu, slavu i komentare na društvenim mrežama. Osnovna odrednica ovdašnjeg nacionalizma jeste njegova evolucija u jedan, na prvi pogled, manje upadljiv, ali mainstream oblik. Nacionalizam je postao podrazumijevajući sistem vrijednosti, protkavši obrazovanje, ekonomiju, medije, kulturu… Njegovo prisustvo slučajnom posjetiocu najvećeg grada Republike Srpske ne bode oči jer vidi „make over“ stvarnost rezervisanu za prve, površne dojmove.

Takva slika opstaje tek kratko jer nacionalizam je krvotok ove sredine. Bez njega bi se ušminkana stvarnost raspala na komade, ostavljajući ogoljeno siromaštvo, razorenu privredu, uništenu kulturu. Bez njega bi se i ljudi koji žive tu morali suočiti s neprijatnom istinom o proteklom ratu, kojem već decenijama ovde tepaju da je bio „odbrambeno-otadžbinski“.

Znaju to dobro strukture na vlasti u Republici Srpskoj koje se već decenijama održavaju na nacionalističkoj matrici. Zato eksplicitno srbovanje ostavljaju uglavnom za predizborne skupove, dok krvotok nacionalizma pumpaju perfidno i sistematski iz godine u godinu.

U poslijeratnoj Banjaluci vlasti su smatrale etnički nehigijenskim da nazivi naselja i ulica evociraju uspomene na sve što nosi prefiks nesrpski. Protjeravši prvo svoje sugrađane, protjerali su i sve što asocira na njih. Među prvim promjenama koje je Banjaluka pretrpila nakon etničkog čišćenja, je „čišćenje“ adresa: Titova ulica postala je Kralja Petra I Karađorđevića, Antuna Gustava Matoša – Ravnogorska…narodne heroje smijenili su hajduci, srpska epika pobijedila je svu liriku banjalučkih aleja.

Rehabilitacija četnika i groteskno tumačenje njihove uloge – samo je jedan u nizu istorijskih falsifikata za kojim se poseglo u udaranju temelja dominantnom nacionalističkom narativu. Takva istorija, u službi sadašnjosti, učestvovala je u preoblikovanju kompletnog sistema vrijednosti.

Politička scena ideološki je jednoobrazna – ni opozicione partije ne odriču se nacionalizma svjesne da bi to značilo odricanje od birača i izborni debakl.

A upravo je biračko tijelo sama srž priče o opstanku nacionalizma. Prosječni nacionalista više nije krezavi bradati prototip s početka devedesetih. I njegov profil „evoluirao“ je od svoje 20-tak godina stare karikature. Banjalučki nacionalista – „upgrade verzija“ ima tridesetak i koju godinu, rat jedva pamti, ali iz kuće nosi nacionalistički odgoj i više od svega „osjećaj ugroženosti“ spram drugih naroda. Umiven je, naoko uljuđen i upakovan u nešto bolje manire. Njegov nacionalizam je, baš zbog takve ambalaže, još licemjerniji.

Ovdašnji predstavnik „genetski modifikovanog nacionalizma“ ponosno će isticati da „ima prijatelje Hrvate i Bošnjake“, kao da ga to svrstava u specijalnu altruistučku sortu, na čijoj širini ne treba štediti komplimente. Rado će govoriti o Slovencima koji za vrijeme novogodišnjih praznika posjećuju Banjaluku, ali na spomen Sarajlija kao da mu živ zub čupate. S nelagodom će gledati kako lider SNSD-a i predsjednik Republike Srpske pod šatorom pjeva s Bajom Malim Knindžom, ali će se predsjednikovom šovinisitičkom zagrljaju rado prepustiti čim se spomene Bosna i Hercegovina. Pozovete li ga na razum, odazvaće se floskulom „a-šta-su-oni-nama-radili“.

Ovaj hibrid ideološkog ratnog i postratnog inženjeringa odrekao se kritičkog promišljanja stvarnosti, ako je ikada i pokušao. Za njega je stotinama puta ponovljena laž postala istina. Prihvata populizam i monotono, dugogodišnje ideološko žongliranje sopstvenom sudbinom, uljuljkujući se u konformizam većine.

Jedan od najgrotesknijih primjera za to je masovni odaziv na Referendum o Danu Republike Srpske, u jesen prošle godine. U atmosferi punoj „patriotskog“ naboja gotovo je opasno bilo izjaviti da ne izlaziš na referendum. Uzaludno je bilo i pokušavati objasniti da je riječ o tek jednom populističkom igrokazu uoči lokalnih izbora jer je Dan RS, odnosno „krsna slava Republike Srpske“ plasirana i shvaćena kao presudna po opstanak naroda. Na koji tačno način, nisu umjeli objasniti. Posebno ne nakon što je (uprkos ogromnoj podršci referendumu), u konačnici Dan RS izgubio ona obilježja za koja su se „referednumaši“ zalagali – obilježja vjerskog praznika. Nisu razumjeli ni kada je SNSD na krilima istog tog Referenduma odnio ubjedljivu pobjedu na lokalnim izborima.  

Vakum u kojem egzistira današnja Banjaluka zato ne ostavlja mnogo prostora optimizmu. Društvo koje je izabralo da vjeruje nacionalistima, a ne sopstvenim očima, plaća cijenu populističkog zagrljaja ekonomijom, obrazovanjem, zdravim razumom i budućnošću svoje djece.

Konflikt ostavlja zamrznutim dok ga ne otope vatre nekih novih referenduma, kao hipoteku koju bi mogla otplatiti djeca odgajana na „odbrambeno-otadžbinskoj“ matrici.

Maja Bjelajac se novinarstvom bavi više od 20 godina. Izvještavala je Za Radio Free Europe osam godina, pisala je za Institute for War and Peace Reporting, kao i za brojne bosanskohercegovačke medije. Danas se novinarstvom bavi više iz zadovoljstva i hobija što joj, kako priznaje, pričinjava mnogo veće zadovoljstvo. Živi i radi u Banjaluci.