Članstvo u Evropskoj uniji (EU), odnosno proces integracija u EU za Bosnu i Hercegovinu (BiH), glavni je stimulans za reforme, koje uključuju i politike za suočavanje s naslijeđem iz prošlosti. Tu pretežno govorimo o tranzicijskoj pravdi, što predstavlja cijeli niz procesa koji pomažu društvu da prevaziđe tragična dešavanja iz prošlosti na način da se osiguraju i zaštite prava žrtava, otkrije istina te odgovorna lica procesuiraju i kazne s ciljem jačanja vladavine prava u postkonfliktnom okruženju. Iako tranzicijska pravda nije formalno uključena u pregovaračka poglavlja o pristupanju EU, poduzimanje konkretnih koraka za unapređenje okruženja pogodnog za pomirenje sastavni je dio Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo, te stoga nema opravdanja za odgađanje reformi. Imajući na umu da je EU članstvo jedan od glavnih vanjskopolitičkih prioriteta BiH, aktivan rad na prevazilaženju naslijeđa rata  uspostavljanjem prethodno navedenih mehanizama neizostavan je na tom putu, a značaj toga će biti predstavljen u tekstu.

Kako bi se opravdala očekivanja i ispunile obaveze koje ova država ima na evropskom putu, potrebno je još mnogo toga napraviti. Činjenica je da je osim tranzicije iz rata u mir BiH morala proći i kroz tranziciju iz autoritarnog u demokratski sistem, koji je i dan danas opterećen posljedicama rata i čestim političkim krizama. Kompleksno institucionalno uređenje i nedostatak političke volje glavni su razlozi za sporu implementaciju bilo kakvih reformi, pa samim tim i onih koje se tiču suočavanja s prošlošću.

Stav EU o ovom pitanju je nedvosmislen – podržavajući proces tranzicijske pravde, teži se ka uspostavljanju okvira za suočavanje s prošlošću koji pogoduje pomirenju i izgradnji budućnosti BiH u skladu s evropskim vrijednostima. Najaktuelniji vid podrške spomenutom procesu ogleda se u okviru IPA 2019 programa pomoći pod nazivom „EU4 Transitional Justice“, kojim je EU osigurala četiri miliona eura za unapređenje efikasnosti rada sudova i tužilaštava na predmetima ratnih zločina. Ovo predstavlja četvrtu fazu podrške, koja će biti implementirana kroz projekt „Unapređenje rada na predmetima ratnih zločina“ do kraja 2022. godine i pokazatelj je partnerskog odnosa EU u provođenju procesa tranzicijske pravde.

Usvajanjem Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina 2008. godine učinjen je prvi korak koji je doprinio ostvarenju pravde za žrtve ratnih zločina. Navedenom Strategijom  predviđeno je procesuiranje najsloženijih i najprioritetnijih predmeta ratnih zločina u roku od sedam godina, dok je okončanje procesuiranja ostalih predmeta planirano do 2023. godine. Utvrđivanje odgovornosti pojedinaca za kršenja ljudskih prava i ratne zločine važan je mehanizam tranzicijske pravde kojim se obezbjeđuje pravna sigurnost i izvjesnost na teritoriji jedne države, a samim tim i jača vladavina prava. Nažalost, zbog problema poput nedostatka strateškog planiranja, nedovoljnog broj tužilaca i stručnih saradnika, loše obučenih istražitelja i loše napisanih optužnica koji se navode u analizi Odsjeka kaznene odbrane, 2015. godine istekao je rok od sedam godina a da zadani cilj nije ostvaren.

Iz tog razloga je 2020. godine, nakon dvije godine čekanja, usvojena Revidirana državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina s ciljem odgovaranja na izazove koji utječu na efikasno procesuiranje ovih predmeta. Ona je usvojena zajedno s Aneksom B, kojim su preciznije definirani dijelovi koji se odnose na predmete iz kategorije A Pravila puta a za koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrdio da postoji dovoljno dokaza za krivično gonjenje 848 osoba zbog osnovane sumnje da su počinili teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Prvobitnom Strategijom predmeti iz kategorije A bili su svrstani zajedno s mnogim drugim neriješenim predmetima koji nisu pripadali ovoj kategoriji prema ocjeni MKSJ, dok su Revidiranom strategijom, odnosno Aneksom B, postali prioritetom u radu tužilaštava u BiH. Osim toga, dodatno je definirana i regionalna saradnja u progonu ratnih zločinaca te način rada Nadzornog tijela za praćenje provođenja Revidirane strategije. Kako Revidirana državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina ne bi ostala tek puko slovo na papiru, u narednom periodu je potrebno raditi na njenom učinkovitom provođenju da bi se okončali svi predmeti ratnih zločina do postavljenog roka. Iako se ovo može okarakterizirati kao mali pomak ka ispunjenju jednog od 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije, nedovoljan je za ostvarenje ciljeva tranzicijske pravde.

Ono što bi doprinijelo ovom procesu jeste usvajanje Strategije tranzicijske pravde, dokumenta kojim je još 2012. godine predviđeno stvaranje platforme za aktivnosti putem kojih će se ispraviti nepravde, zaliječiti traume i spriječiti ponavljanje kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Usto, Strategijom je postavljen cilj da se vansudskim mehanizmima radi na utvrđivanju činjenica i kazivanju istine o događajima iz perioda 1992–1995, da se osigura pravo na reparaciju i očuva kolektivno sjećanje te provedu institucionalne reforme. Ova Strategija, nažalost, još uvijek nije usvojena jer nije dobila političku saglasnost. Usvajanjem i provedbom ovog dokumenta akcent bi bio stavljen na prava žrtava rata i njihove interese, što bi u konačnici dovelo do aktivnog rada na rješenju postojećih problema i jačanja uveliko narušenog povjerenja u institucije. Dokle god do toga ne dođe, kršenja ljudskih prava će se nastaviti, a proces pomirenja u svrhu oporavka postkonfliktnog društva, kao i proces približavanja EU, stagnirat će.

Pored navedenog, trenutna situacija na političkoj sceni predstavlja veliku prepreku za politički razvoj ove zemlje te obezvređuje žrtve rata i njene građane. Glorificiranje ratnih zločinaca, osporavanje i nepoštivanje odluka međunarodnih sudova te podijeljenost u vezi s Dopunom Kaznenog zakona BiH o zabrani negiranja genocida, ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca ukazuju na postojanje politika kojima ne odgovara pomirenje u BiH. U analizi organizacija  forumZFD i TRIAL International o pravnoj regulaciji zabrane negiranja genocida i ratnih zločina navodi se kako je ponašanje poput opravdavanja genocida i negiranje ratnih zločina za održavanje stalnog stanja konflikta postalo dijelom svakodnevnog političkog djelovanja. To je jedan od razloga zbog kojeg je zabrana takvog ponašanja bila nužna.

Govoreći o Zakonu o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina, koji je nametnut od visokog predstavnika Valentina Inzka, važno je dodati da do toga ne bi došlo da je postojala politička volja za usvajanje ovog pravnog akta. Zakon je u velikoj mjeri značajan jer propisuje zatvorske kazne za negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ali i za veličanje ratnih zločinaca. Također, osim što se njime ostvaruje osjećaj zadovoljenja pravde za žrtve rata, Zakon nudi i odgovor za problem govora mržnje jer su predviđene sankcije i za one koji podstiču na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost. Ono što će u narednom periodu predstavljati izazov za Tužilaštvo BiH jeste formiranje i procesuiranje predmeta zbog potencijalnog nagomilavanja slučajeva. Usto, revolt i odbijanje političkih predstavnika iz Republike Srpske da učestvuju u radu državnih institucija u BiH pokazuje to da odgovornost prema funkciji koju vrše ne postoji i da se za loše ili nikakve rezultate rada i dalje dobija finansijska naknada.

Ovakva situacija u državi jeste kompleksna i za nju nema univerzalnog rješenja koje će djelovati preko noći. Ali ako je cilj postizanje kandidatskog statusa i u konačnici članstvo u EU onda je itekako potrebno da se djela zvaničnika podudaraju s riječima i vanjskopolitičkim ciljevima, koji već dugo vremena stoje na papiru. Jasno je da su revizionizam i negiranje prošlosti u kontradiktornosti s evropskim putem BiH, stoga treba raditi na tome da se premosti jaz između političkih struja shvatanjem važnosti procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću ne samo za EU članstvo već za cjelokupni društveni napredak.

Hata Kujraković studentica je master studija Evropskih poslova na Lund univerzitetu u Švedskoj i trenutno radi kao službenica za projekte pri Vanjskopolitičkoj inicijativi BH. Diplomirala je na Odsjeku za međunarodne odnose i evropske studije na Međunarodnom Burch univerzitetu u BiH. Radila je na projektima vezanim za promociju i poboljšanje ljudskih prava te znanja i vještina među mladim ljudima u BiH. Njena interesiranja su politički procesi u EU. Hata je fellowka fondacije Humanity in Action BiH te Vanjskopolitičke inicijative BH.