Iskreno, na ovu školu sam naišao sasvim slučajno. Nisam se nikad prije bavio temom rata intenzivno, pored onoga što nas uče u školi, ma ni u školi. U svome motivacionom pismu sam napisao okvirno sljedeće: za vrijeme rata nisam bio živ, to mi ne daje pravo da raspravljam o spomenutome i uvjeravam druge kako se nešto desilo. Moram priznati da se moje mišljenje nakon škole promijenilo, kasnije ću vam reći kako. Upustio sam se u školu sa mentalnim sklopom da ću preko dana slušati ratne priče, malo o njima prodiskutovati a na kraju dana s ekipom se družiti.
Nisam imao predstavu koliko će škola biti zahtjevna na emocionalnom nivou. Utisci ne bi bili ni upola snažni da sam iz treće ruke slušao šta se zapravo dešavalo u Istočnoj Bosni tokom rata, no kada se zapravo nađem ne mjestu stradanja i čujem priču iz usta osobe koja je bila tu za vrijeme monstruoznog čina jednostavno se naježim. Mnogo sam vam zahvalan što je škola organizovana na ovaj način. Da, bilo je izuzetno iscrpljujuće ali jednostavno ne bi dobili isto da smo u sali slušali predavanja nekim laganim tempom. Činjenice koje su putovale od predavačevih glasnica do moje ušne školjke su udarale, u trenutku, tako jako kao glomazni kamen o površ Drine izazivajući reakciju, valove. Vremenom, bližeći se kraju dana i zauzimajući svoju finalnu formu tokom refleksije, masivno kamenje razrijedilo se u krupniji pijesak koji u bestežinskom stanju putuje ka dnu Drine jednakog intenziteta kao i gromade kamenja. Tako bih opisao svoje emocije tokom škole. Veoma teška pitanja koja su u isto vrijeme jako zanimljiva i užasavajuća konstantno mi se motaju po glavi. Šta je to okidač koji okrene osobu za 180 stepeni i načini ju takvim monstrumom? Da li uopće postoji okidač ili nam je to urođeno? Može li se desiti nekome od nas takav preokret? Da li su ikada postali svjesni onoga što su učinili? Najvjerovatnije na ta pitanja neću pronaći odgovor ali sam zadovoljan samim time što su se probudila u meni , kao i u drugima.
Kako se moje mišljenje zaista promijenilo? Pogrešan je stav: nisam proživio, neću ni da pričam. To je jedan od problema koje ova škola, koliko sam shvatio, pokušava riješiti. Kao i sam naziv Škola Drugačijih Sjećanja i suočavanje s prošlošću, to je cilj. Vrlo osjetiljiva tema i izuzetno tanka linija između suočavanja s prošlošću i života u istoj. Za dobrobit društva, nešto najgore što se može desiti je da stagnira, ne mislim na gospodarski razvoj nego na mentalni sklop kolektiva. Mogao bih ići u nedogled na ovu temu ali za sami osvrt izgubilo bi suštinu. Sada ostaje sve na nama mladima da ovaj način razmišljanja prosljedimo na druge kao što radi tim obilježavanjem neobilježenih mjesta stradanja. Iznimno mi se sviđa poruka koju oni žele poslati svojim stikerima i to što ne navode ko je izvršio zločin na čijoj strani. To je, ja mislim, prvi korak da se ljudi osvijeste, prevaziđu mržnju i ophode jedno prema drugom ponovo kao ljudi.
Filip Komšić učesnik škole “Drugačijih sjećanja” u Istočnoj Bosni
Tekst je nastao kao rezultat refleksije učesnika nakon što je učestvovao u školi “Drugačijih sjećanja” u periodu od 26. – 30.07.2018.
