Slušajući cijeli život priče žena koje su proživjele rat, jer sam i ja kao djevojčica od četiri godine prošla izbjegličku kolonu, svjedočila sam kako se majke, kćeri, tetke, babe i prijateljice prisjećaju tih momenata i slika i kako su te žene tako hrabro i često u tišini proživljavale strah i patnju, ostavljene da se poslije same bore sa svojim traumama.

U javnom prostoru malo se govorilo o tome kako su žene snosile strašne posljedice rata. O muškarcima znamo puno, oni su najčešće samovoljno ili prisilno bili na ratištima. Muškarci su bili i po zatvorima, logorima… Ali žene su te koje su tiho, s knedlom u grlu, proživjele tu „Oluju“ brinući se za svoje najbliže.

Kada su dvije tada djevojčice, a sada žene, održale javne govore o svom iskustvu u izbjeglištvu usred operacije „Oluja“, izazvale su veliki odjek u javnosti. Jedna od njih je Anja Šimpraga, koja je kao saborska zastupnica Samostalne demokratske srpske stranke 2020. godine pred govornicom u Hrvatskom saboru ispričala svoja sjećanja. Druga je Sanja Vulić, koja je na komemoraciji posvećenoj sjećanju na sve stradale i prognane Srbe u „Oluji“ prošle godine održala govor u Novom Sadu.

Anja Šimpraga imala je osam godina kada je sa svojom obitelji za vrijeme operacije „Oluja“ izbjegla iz Knina. Pred saborskom govornicom održala je emotivni govor u kojem je ispričala svoje iskustvo, ali i ukazala na put zajedništva kojim bi željela da koračamo dalje. Anja je nakon svog govora dobila pljesak većine kolega iz Sabora, ali bilo je i onih koji su u tom govoru čuli samo riječi koje su im zaparale uši i prozvali je da priča srpskim jezikom. Anja se sa svojom obitelji ipak vratila u Hrvatsku i nastavila živjeti, obrazovati se, a danas je ona potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske.

Sanja Vulić iz Dvora na Uni imala je sličan govor na komemoraciji u Novom Sadu. Ispričala je kako je kao dvanaestogodišnja djevojčica sa svojom obitelji prošla neizvjesnost, strah i odlazak u nepoznato. Sanja je ostala živjeti u Srbiji, koju danas smatra svojom državom.

Ističem govore ovih žena jer kada je riječ o iskustvima „Oluje“ i izbjeglištva žene najmanje o tome govore s obzirom na to da ih se o tome najmanje pita, njihov glas je utišan.

Od malih djevojčica koje su uz svoje roditelje, braću, sestre, bake i djedove i rodbinu putovale danima i bile suočene sa strašnim uvjetima toga puta i neizvjesnošću njihovih roditelja, ne shvaćajući što se zapravo događa. Od djevojaka kojima je mladost prekinuta, kojima su ostali životi, prijateljice, ljubavi, školske knjige i uspomene u mjestu u kojem su odrasle i u nekim osjetljivim tinejdžerskim godinama dolazile u novo okruženje u koje su se trebale uklopiti. One su već mogle biti dovoljno svjesne patnji svojih majki, očeva, i morale se nositi sa svojim životnim izazovima, sa svim promjenama koje odrastanje donosi, prilagoditi se novoj sredini i ne zadavati roditeljima dodatne brige.

Od odraslih žena, s obiteljima ili bez njih, koje su također trpjele posljedice nadmetanja vladajućih muškaraca i njihovih ega i koje su uglavnom tiho nosile tu bol u sebi cijelo to vrijeme. Koje su potpuno nedužne morale otići iz svojih kuća i doći u novu državu i u njoj nanovo graditi život i pronalaziti sebe. Tiho i bez previše žaljenja, svjesne da uvijek ima onih kojima je gore.

Majki, koje su morale brinuti za svoju djecu dok ne znaju gdje su im muževi i ostala rodbina u tom momentu, očekujući svaku novu vijest s ratišta i strahujući da će čuti ono najgore. I pritom zadržavale smirenost kako ne bi prenijele na djecu brige koje su u tom momentu nosile na svojim ramenima.

Od baka koje su pod stare dane odlazile iz svojih kuća, od kojih su neke proživljavale i drugi rat u svom životu, misleći da je onaj veliki svjetski označio kraj i donio mir na ovim područjima. Koje su pod stare dane bolesne skupile nešto malo svojih stvari i pošle u nepoznato ostavljajući kući svoj život, životinje, zemlju i sve ono što su godinama stvarale u siromašnim okolnostima.

Bilo je i onih koje su odlučile ostati jer nisu željele napustiti svoj dom. Uglavnom su to bile starije žene koje su ostale u svojoj kući sa svojim mužem ili same, dok su im djeca odlazila u nepoznato. Koje su ostale tu i mislile „pa nismo mi nikome ništa napravile, neće nas niko dirati jer ne predstavljamo opasnost“. Ostajale su tu s brigom za svoje bližnje koji su otišli i ne mogavši ih ni nazvati da provjere jesu li dobro i jesu li živi, i čekale da čuju bar neke vijesti. I one takve stare i nemoćne trpjele su strašna zlostavljanja od vojske ili paravojnih skupina. Natjeravane su da skaču u bunar ili su bivale ubijene zajedno sa svojim muževima na kućnim pragovima čekajući dok netko pronađe njihova tijela. One koje su preživjele trpjele su maltretiranja, gledale kako im neki ljudi odnose stvari i kako gore komšijske kuće. I nastojale ne izazivati i ne provocirati, ali nekima ni to nije pomoglo.

Brojne priče tih žena nisu nikad ispričane javnosti. Ja sam ih, kao osoba koja je cijeli život okružena tim pričama, često slušala. I u svom novinarskom radu susretala sam se s takvim pričama. Sjećam se jedne majke iz jednog mjesta u blizini današnje Hrvatske Kostajnice koja je u „Oluji“ izgubila majku i sina s poteškoćama u razvoju. Prvi dan „Oluje“ izbjegla je s mužem i dvoje druge djece, a majka joj nije htjela ići, htjela je ostati u svojoj kući, a sin je bio jako vezan za baku i želio je i on ostati s njom. Nitko tada nije ni pomišljao da se neće tako brzo vratiti, ali sve je ispalo drugačije, oni su ostali u Bosni i nisu znali što je s njihovim najbližima. I dočekali tu najgoru vijest. Starica i dijete s poteškoćama u razvoju ubijeni su. I nikada se neće otkriti krivac. Ta žena sada živi s obitelji u tom malom mjestu prekoputa kuće u kojoj su joj ubijeni majka i sin. I sjećam se te tuge u njezinim očima i rečenice koju mi je rekla dok nas je vodila na grob svojih najbližih: „Šteta što niste malo bliže da možemo nekad popiti kavu i popričati.“

Često nismo svjesni koliko je ženama koje su preživjele takve strahote, pa i onima koje nisu u tom ratu izgubile svoje bližnje, bila potrebna podrška i koliko ovo društvo nije razmišljalo o njima i nije im pružilo pomoć, osim pojedinih aktivistica. Većina njih nisu dobile potrebnu psihološku pomoć, razumijevanje, i većinu njih nikada nitko nije pitao kako je ta životna trauma utjecala na njih.

Odrastajući u takvom okruženju među tim hrabrim ženama koje su same u sebi zakopale te traume ili se nastavile boriti s njima, družeći se s djevojčicama i ženama koje su proživjele izbjeglištvo i sve što je ono donijelo, slušala sam kako su mi pričale kako pri dolasku u Srbiju nisu imale novaca kupiti sebi nešto, kako nisu išle na školske ekskurzije, nisu oblačile ono što im se sviđa, i kako su bile diskriminirane u društvu među svojim vršnjacima jer su imale robu iz Crvenog krsta. Slušala sam puno toga i o toj nesretnoj koloni. I svaka osoba koju znam ima svoju priču, naizgled istu, ali ipak jedinstvenu, i svaka osoba se sjeća tih momenata ili se sjeća po pričama starijih.

Te priče nam pokazuju koliko je ženska perspektiva zanemarena. Pokazuju kako će traume uglavnom ostati neizliječene i zakopane negdje duboko u njima, a nekima su se te traume odrazile na zdravlje i ostavile trajne posljedice.

Možemo i mi ostali koji smo prošli to imati drugačija iskustva i razmišljanja od Anje i Sanje, koje su iznijele svoju priču, možemo se osjećati sada drugačije i gledati na taj rat drugim očima, ali dok god se „Oluja“ gleda isključivo iz muške perspektive i iz perspektive vlasti, iz perspektive nekoliko „careva koji su se igrali rata“, nikada nećemo doprijeti do onih najdubljih trauma i boli koje su ljudi osjetili. I ljudska patnja će ostati sekundarna u svim tim nadjačavanjima – tko je prvi počeo i tko je tu agresor, a tko žrtva. Žrtve smo svi mi, nevine žene, muškarci, djeca i starci, i možda je vrijeme da tim očima gledamo na rat. Možda je vrijeme da u pričama poput Anjine i Sanjine vidimo i tu žensku patnju i čujemo brojne druge žene koje su za ratove najmanje krive. I to što nisu bile na ratištu ne znači da nisu ranjene.

Maša Samardžija studentica je novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Posljednjih godina surađivala je intenzivno s civilnim sektorom i bavila se manjinskim pitanjima u Hrvatskoj. Radila je u Srpskom privrednom društvu „Privrednik“ u Zagrebu na brojnim projektima koji promiču prava i inkluziju srpske zajednice. Trenutno je slobodna novinarka i surađuje s nekoliko medija u Hrvatskoj.