Konjic je grad heroj, Konjic je najveća tamnica za Hrvate, Konjic je najveća grobnica za Srbe, sve ove kvalifikacije mogu se čuti kad se govori o Konjicu u proteklom ratu. Konjic je stvarno imao mnogo svijetlih, a mnogo i tamnih ratnih dana i strana, ali o svemu šuti.

Oko dvadeset miliona metaka iz fabrike Igman pomoglo je braniocima 35 bh gradova, Konjic je primio ranjenike i izbjeglice iz 26 bh općina, oko hiljadu konjskih tovara hrane i municije stanovnici Konjica i doline Neretvice, preko Glogova tzv. puta spasa, doturili su opkoljenom Mostaru. Iz Bjelimića preko Veleža, do Dračevice, 18 konjskih tovara municije pomoglo je oslobađanju Bijelog Polja kod Mostara. Protiv-vazdušna odbrana Konjica, početkom maja 1992. godine, oborila je četiri agresorska borbena aviona. Zbog svega toga i kao slobodna teritorija, općina Konjic  bila je baza za pomoć susjednim i drugim općinama, grad je bio inspiracija, nada i motivacija u borbi mnogim bh gradovima i građanima…

Međutim, kao takav, ovaj grad bio je trn u oku agresorima, bio je meta avionskih bombi, tenkovskih i topovskih granata, zapaljivih metaka, snajperista koji su svi zajedno ubili i ranili oko 1000 građana ovoga grada, među kojima je preko 20 djece.

Kao slobodna teritorija, sa fabrikom municije, sa velikim ratnim plijenom, kao grad na granici dviju regija, Konjic je bio privlačan za razne javne i tajne vojne službe iz regije i cijeloga svijeta, za kriminalce i razne švercere, mnogo je izdato tajnih i lažnih dokumenata koja doprinose otežanom dolasku do istine.

Mnogo je pitanja bez odgovora koja opterećuju život u ovom gradu danas. Ni 27 godina od  ubistva devet pripadnika ARBiH 12.7.92., na putu Bradina-Repovci, na slobodnoj teritoriji pod kontrolom legalne vlasti, ubice nisu otkrivene. Zatim, hapšenje cijelog vojno-političkog rukovodstva općine u akciji „Trebević 3“ i pritvaranje u Silos-Tarčin u proljeće 1993., tu je nejasan i nestanak-bijeg iz Konjica komandanta TG-1 ARBiH u decembru 92., nerazjašnjena mnoga ubistva u gradu i okolini itd.

Stanje takođe komplikuje i opterećuje nepodizanje niti jedne optužnice za 1224 dana granatiranja i snajperisanje grada od strane VRS i HVO, za rušenje grada i ubijanje građana. Zbog svega navedenog, građani se pitaju da li postoje dva tužilaštva i dva kriterija, zato je odgovor na pitanje zašto zvanični Konjic na sve šuti, mnogo težak i složen.

O Konjicu u ratu mnogo je pisano, manje pozitivnog, a mnogo više negativnog zato što su za medije i javnost bila privlačna prva suđenja u Hagu koja su se odnosila na zločine u logoru Čelebići kod Konjica, pa zločini u Trusini, pa ubistvo porodice Golubović, zločini na Blacama, u sportskoj sali i dr. Suđenja traju neprekidno 23 godine, oko 20 lica osuđeno je na preko 200 godina zatvora, a od aprila 2018. počelo je suđenje za 14 pripadnika ARBiH i MUP-a za zločine u Konjicu i okolini počinjene od maja 92. do maja 1993. godine.

Službena vlast općine Konjic šuti, na optužbe opravdane kao i one neopravdane, još nije napisana knjiga o odbrani grada, nije valorizovana uloga Konjica u odbrani BiH, zaslugama branilaca grada ali i o krivcima za napade na civile i zarobljenike, uglavnom nebošnjake?

Za Konjic, kao i za rat u BiH, postoje tri istine za tri vojske i tri naroda…Tri su različita datuma početka rata, tri povoda i uzroka, tri formulacije rata – agresija, domovinski rat, oslobodilačko-otadžbinski rat.

Zvanični Konjic ničim nije obilježio niti se sjeća svojih stradalih građana, civilnih žrtava rata (npr. 4.6.92., 2.7.92., 23.3.93., 11.8.92. u ova četiri dana bilo je ukupno 14 poginulih i 7 ranjenih od granata sa agresorskih položaja), pa kako onda očekivati da vlast postavi spomen-ploču na logoru Čelebići (Hag dokazao najmanje 15 ubijenih logoraša), ili na zatvor Sportska sala…

Suočavanje sa prošlošću i sa istinom još nije ni došlo na dnevni red, nije ni postavljeno, nije učinjen ni prvi korak na tom dugom putu vraćanja povjerenja, a bez suočavanja s prošlošću živjećemo sa monstruoznim lažima i danas i u budućnosti, kaže Mehmed Halilović.

Osnovno pitanje kad će sve informacije biti dostupne, kad će doći odgovori na mnoga nejasna pitanja, kad će se vlasti odrediti prema ratnom periodu grada i kad će se grad okrenuti  budućnosti.

Tekst je nastao kao rezultat obuke „Inkluzivna kultura sjećanja, temelj nezavisnog novinarstva“ koja je organizovana u Mostaru za novinarke i novinare u organizaciji portala tacno.net i forumZFD BiH.

Više o radionici na linku: https://www.tacno.net/rijec-mladih/odrzana-prva-radionica-za-novinare-u-mostaru/?fbclid=IwAR2ZHh7jSv9pyoCEc2wvE93v4TT6zdtvCfTdO3sW_gyI3k7IFGbRS2K61do