Preispitujete li ikada ono što vam već 25 godina ponavljaju kao apsolutnu istinu – nismo mi, oni drugi su krivi? Pitate li se nekada ko su ti drugi ili, kao što su vam rekli, to su Srbi, Bošnjaci, Hrvati? Ljudi bez imena i prezimena. Pomislite li nekada da nije sve crno, niti je sve bijelo, da žrtve i dželati imaju različita lica i kriju se pod različitim maskama? Padne li vam nekada na pamet – slagali su nas? Moj narod nije apsolutna žrtva, niti je onaj drugi apsolutni krivac. Da li ste skupili hrabrosti i prvo gledajući se u ogledalo to priznali sebi, pa onda i svima drugima? Ako niste, kada ćete?
Čije su ovo žrtve?
15.08.1992. godine uspostavljen je Heliodrom, objekat bivše kasarne koji je tokom rata u BiH služio kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke etničke pripadnosti. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uslovima i svakodnevnim zlostavljanjima. Prema dostupnim podacima smatra se da je najmanje 54 osobe izgubilo život kao posljedica zatočenja u ovom objektu. 1
Stadion Fudbalskog kluba „Iskra“ u Bugojnu je od ljeta 1993. godine služio kao mjesto zatočenja civila i vojnika hrvatske etničke pripadnosti. Upravu nad ovim zatočeničkim objektom su imale nadležne civilne vlasti Bugojna i Armije RBiH. Zatočenici su bili zlostavljani i slani na prinudni rad, pri čemu su dva zatočenika smrtno stradala. Nepoznata je sudbina 24 zatočenika hrvatske etničke pripadnosti koji su odvedeni iz ovog objekta i kojima se gubi svaki trag. 2
U selu Bravnice kod Jajca, 13. septembra 1995. godine napadnuta je kolona izbjeglica koja se povlačila iz Donjeg Vakufa. Napad je izvršen od strane hrvatskih vojnih jedinica (HV), a život je izgubila najmanje 41 osoba srpske etničke pripadnosti (podatak iz izvještaja MUP-a RS), dok je prema podacima Udruženja žena žrtve rata Republike Srpske, život izgubilo 82 osobe. Iako je od događaja prošlo 25 godina, istraga se i dalje vodi.3
Ko je kriv za ova i slična događanja za vrijeme rata? Da li je kriv samo jedan narod ili su svi krivi ili za ova događanja krivi su ljudi sa tačnim imenom i prezimenom? Zajedničko ovim navedenim mjestima je što predstavaljuju neobilježena mjesta stradanja, bez obzira na nacionalni predznak, pa se postavlja pitanje: „Čije su ovo žrtve?“ Da li je to nešto što želimo zaboraviti, mjesta o kojima postoji prećutna saglasnost da se ne razgovara? Da li smo sada u miru, postali saučesnici ovih događanja, okrećući glavu od neobilježenih mjesta stradanja koja postoje u skoro svakoj lokalnoj zajednici u BiH i zbog toga što u našim sredinama nema prostora za odavanje pijeteta žrtvama bez obzira na etničku pripadnost istih?
Šta dalje?
Slušamo već dugo kako se kao društvo moramo suočiti sa prošlošću. Ovdje, gdje svi imaju kolektivnu istinu kao jedinu potpunu i pravu, nemoguće je očekivati da će se jedan narod, bilo koji, probuditi jednog dana i reći – da, griješili smo. Da, i naši su ubijali. Da, i drugi su žrtve. Pored kolektivnih istina, svako od ovih mjesta koja su služila kao mjesta stradanja i zatočenja ima svoju pojedinačnu istinu, koja i dalje stoji kao jedna od neobilježenih istina. Zato, pogledajmo se svi u ogledalo i priznajmo sebi to. Onda i drugima. Shvatimo da su i drugi stradali, da svi imaju svoja teška iskustva, traume i gubitke. Tek tada, kada jedno po jedno budemo to počeli raditi, moći ćemo se nadati da ćemo i sistemski, kao društvo uspjeti da se suočimo sa zlom ‘90-ih. Što je jedan od preduslova da skinemo poveze sa očiju, izađemo iz mraka i krenemo ka budućnosti.
Mirjana Trifković je diplomirana pravnica po struci, a mirovna aktivistkinja po životnom pozivu. Žena sa mnogo gradova i adresa. Kroz mnoge inicijative daje svoj doprinos suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira. Obožava da radi sa mladima jer su oni pokretači boljeg i pravednijeg svijeta. Živi i radi u Sarajevu.
_______________________________________________________________________
1 https://www.icty.org/bcs/case/prlic
2 https://www.icty.org/bcs/case/hadzihasanovic_kubura
