Kada hodate ulicom na Kosovu, lako je napraviti knjižicu sa nizom imena muškaraca po kojima su te ulice nazvane. Čini se da su plavi ulični znakovi slučajno u skladu sa stereotipom da je plava boja muška boja. S druge strane, broj ulica nazvanih po ženama bi mogao možda stati na stranicu A5 formata. Statue, spomenike, lokacije, parkove, zgrade ili institucije su neprirodno zauzeli muškarci, čime su našem kolektivnom sjećanju nametnuli neprirodan smjer. Ovaj unaprijed određeni smjer koji naše kolektivno sjećanje treba da slijedi bez sumnje nas udaljava od prirodnog načina prisjećanja događaja. On iskrivljuje naše sjećanje i pretvara ga u selektivno, netačno i nefer sjećanje prema ženama koje su eliminirane iz ključnih prostora koje koristimo za sjećanje. Drugim riječima, ulice, trgovi i drugi javni prostori na Kosovu otkrivaju transarhitektonsku buku. Stoga, umjesto da arhitektura i prostorno planiranje služe kao funkcionalni i efektivni alati za oživljavanje naše memorije i podsjećanje da su i žene bile i ostaju ključne ličnosti u najvažnijim događajima na Kosovu, upravo se dešava suprotno. Alat za koji jednako plaćamo poreze – i muškarci i žene – se koristi kako bi se dodatno produbila nejednakost i pogrešno prenošenje događaja. Stoga se stvaraju pogrešne percepcije historije, a time nastaje sjećanje sa rupama. To može zvučati kao kliše, međutim, davanjem imena ulicama ili univerzitetima po određenim osobama se odaje priznanje tim osobama. Ili je barem to utisak koji stičemo svaki put tokom državne ceremonije kada se osobama na neki način “daje medalja” kada se ulice imenuju po njima. U ovoj relativno važnoj dimenziji, ženama se ne odaje priznanje. Ovo neodavanje priznanja odgovara društvu koje je u cjelosti patrijarhalno. Ne samo da to društvu odgovara, već ga također hrani, održava i sprečava da se isto dovodi u pitanje, iako postoji potencijal i snaga za tako nešto. Imena ulica nisu odvojena od općeg mentaliteta koji je postao institucionaliziran. Tako da građani Kosova plaćaju poreze kako bi održali opresiju, a institucije koje su odgovorne za promoviranje jednakosti zloupotrebljavaju poreze ubrane od građana promoviranjem upravo suprotnog. Davanje imena ulicama i drugim prostorima po ženama nije rješenje za nejednakost, obzirom da imenovanje ovih ulica po muškarcima nije indikator da su samo muškarci krojili historiju. Ipak, jednako uvažavanje svih spolova bi doprinijelo nastanku novog načina razmišljanja i sjećanja. Zastrašujuće je da nema svakodnevnih reakcija na ovu aktivnost koja dovodi do nejednakosti. Ovo najvjerovatnije dokazuje da se sjećanje na velike muškarce – onakvo sjećanje u okviru kojeg se muškost povezuje sa slavnim pričama i uz to također uzima zdravo za gotovo – uvriježilo. Tako da se nesvjesno suočavamo sa nametnutom tendencijom da promoviramo nepravdu. Takva nepravda ide ruku u ruku sa stalnim nepravdama u udžbenicima historije. Centralne ličnosti su muškarci, dok su žene na margini. Nažalost, ovo učimo upravo na ulazu u sale, gdje nam univerziteti “priređuju dobrodošlicu” sa imenima i statuama muškaraca u svojim dvorištima. To nije teško dokazati ako znamo da su javni univerziteti isključivo nazvani po muškarcima: Univerzitet “Kadri Zeka” u Gnjilanima, Univerzitet “Ukshin Hoti” u Prizrenu, Univerzitet “Isa Boletini” u Mitrovici, Univerzitet “Hasan Prishtina” u Prištini i Univerzitet “Haxhi Zeka” u Peći.

Ženama se općenito nisu davale ”medalje” tokom historije. Kontroverzna lista za predsjednika države sadrži dugi niz muškaraca koji na neki način ”zaslužuju” da konsolidiraju i grade državu Kosovo. Bez dovođenja u pitanje doprinosa ovih muškaraca trebamo se zapitati o namjernom neodavanju priznanja ženama. Glavni grad sa preko dvije hiljade ulica je odlučio da ”umiri” žene sa 2% ulica koje su imenovane po njima. To je tragično. Lista koja sadrži preko dvije hiljade imena uključuje imena ideologa, heroja, mučenika, političkih aktivista, filozofa, pjesnika, pisaca, pozorišnih umjetnika, slikara, itd. Slično tome, postoje domaće i međunarodne ličnosti iz svih perioda historije, osobe koje su učestvovale u važnim domaćim i međunarodnim događajima, po kojima su nazvani gradovi, itd. Međutim, 98% njih su muška imena. To nije kolektivno sjećanje, već prije kolektivni zaborav. To je nepravedan zaborav kojim se eliminiraju žene. To je proširenje patrijarhalnog sistema, gdje god da idemo. Veliki trgovi i ulice nose imena muškaraca, dok se mi svaki dan pokušavamo oduprijeti izvanrednom pokušaju izobličavanja našeg sjećanja. Nema potrebe da se nalazimo u ovakvoj situaciji. Institucijski otpor da se da priznanje doprinosu žena treba dovesti u pitanje što prije tako što ćemo se pobuniti protiv ovakve nepravde. Mi smo oni koji ga trebamo osporiti, obzirom da smo mi oni koji uživaju u plodovima ovih slavnih žena. One su žene koje nije moguće otjerati u zaborav.

Dardan Hoti je novinar i urednik koji je radio za medije na Kosovu više od šest godina. Godine 2013., tim Ujedinjenih nacija mu je dodijelio novinarsku nagradu za najbolju priču o siromaštvu. Dardan je član Upravnog odbora Udruženja novinara Kosova od 2014., a trenutno je u drugom mandatu.