U javnom prostoru danas riječ „mir“, a još češće riječ „rat“, u velikoj mjeri i dalje (zlo)upotrebljavaju političari u dnevne svrhe. Obe riječi se uglavnom pojavljuju u medijima u okviru priloga koji su posvećeni žrtvama ratama, ratnim vojnim invalidima, kao i u izvještajima o pogibijima ili ranjavanjima u preostalim minskim poljima. Skoro četvrt vijeka od potpisivanja sporazuma o miru u Dejtonu, u Bosni i Hercegovini još je svježe sjećanje na rat. Pogledamo li iz različitih generacijskih perspektiva, jasno je da je za one rođene u ratu, i kasnije, pojam rata samo stvar knjiga, roditeljskih sjećanja i maglovito povezivanje sa prostorom gdje žive. U tom smislu i pojam mira djeluje kao nešto daleko, nešto o čemu nije neophodno razmišljati, ono što se podrazumijeva. Za one koji znaju šta je mir, zato što su doživjeli i preživjeli rat, to sjećanje je takođe daleko. Sjećati se, to znači vratiti se u prostore bola, hladnoće, straha, potpune egzistencijalne ugroženosti. U tom smislu oni radije prave racionalne izbore i jasan odmak od tog perioda. Bilo da ne želimo učiti o ratu i miru, bilo da želimo zaboraviti priče i o ratu i miru, to na balkanskom prostoru nije moguće i nije nešto što može biti potisnuto i ostavljeno po strani.

Istinsko suočavanje sa prošlošću ostaje tako i dalje aktuelno. Ali, ono se događa u malim grupama, uglavnom na inicijativu onih koji su okupljeni u nevladinim organizacijama i djeluju kroz civilno društvo. Bez obzira što su takve aktivnosti medijski uvijek manje eksploatisane, i samim tim manje vidljive, ne znači da su manje značajne od riječi političara. Naprotiv. Pokidane niti društvenog tkiva ne spajaju se odnekud s visoka, nekim dekretima, već od onog tihog i nevidljivog svakodnevnog tkanja koje se ponekad jedva primjećuje, ali stvara temelje drugačijeg i boljeg u budućnosti.

Književnica Svetlana Aleksijevič, u svojoj knjizi pod nazivom Rat nema žensko lice, napisaće i sljedeće rečenice: „’Ženski’ rat ima svoje boje, svoje mrise, svoje osvešćenje i svoj prostor osećanja. Svoje reči. Tamo nema heroja ni neverovatnih podviga, tamo postoje samo ljudi koji se bave neljudskim i ljudskim poslom. I ne pate samo oni (ljudi!), nego i zemlja, i ptice, i drveće.“ Mogli bismo tako nekako reći o ženskoj strani mira. Riječ „rat“, bilo da pišu velikim slovom ili drugačije naglašavaju, izgovaraju muškarci – vojskovođe, ratnici. Riječ „mir“ sa velikim slovom, ili bilo kako drugačije naglašeno, izgovaraju muškarci – političari.

Institucionalno važni okviri kao što je dokument – Rezolucija 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija „Žene, mir, sigurnost“ – pokazuju na koji način države u 21. vijeku jezikom politike i rodnih mehanizama  ipak nastoje učiniti vidljivom i žensku stranu mira. Iako su ponekad i u okviru civilnog društva te velike i bitne, životno vrijedne teme, prikrivene pukim birokratskim rječnikom (projektni ciljevi, ostvarenje projektnog plana ili prikazivanje rezultata istraživanja) u tim susretima, upoznavanjima, razmjenjivanjima iskustava negdje se u stalnom sabiranju i oduzimanju sjećanja sklapa slika o tome šta znači i koliko je vrijedno baviti se nečim što bi bilo opisano kao „izgradnja mira“.

Što dalje od velikih medijskih priča o (ne)dogovaranju i verbalnim konfliktima političara, aferama, kriminalu, možemo tako na marginama naći kratke bilješke o djelovanju civilnog društva, o onome što zapravo predstavlja tek jedan mali podsjetnik na kontinuirani predani rad žena na mirovnom aktivizmu i edukacijma o izgradnji mira. Primjera rad, ostaje  nam knjiga Zilke Spahić Šiljak Sjaj ljudskosti: životne priče mirotvorki u Bosni i Hercegovini (2013) o 11 izuzetnih žena koje ne štede sebe kada treba da se zalažu za bolji život, ali ostaju iznenađene nad tim da je njihovo iskustvo značajno i da o tome treba govoriti. A taj glas je sasvim drugačiji od onog očekivanog pobjedničkog, ratničkog. Z. Spahić Šiljak će napisati: „Mirotvorke u ovoj knjizi nisu savršene žene, i mogu pogriješiti i uplašiti se na trenutak kao i svi drugi, ali ono što ove obične žene izdvaja od drugih je snaga da se usprave i urade nešto da bi nekom drugome bilo bolje.“ Upravo je važno naglasiti tu snagu, koja zapravo izbija iz ranjivosti. Zato autorka ove knjige naglašava koliko je bitno čuti taj glas Druge, jer „još uvijek u BiH teme dijaloga i pomirenja nisu općeprihvaćene i nema ohrabrivanja javnog dijaloga i kulture mira, što uveliko otežava rad onima koji su tome posvećeni“.  

Iz tih i drugih priča o gubicima, nestancima, odlascima, žrtvama rađa se priča o nastancima, rađanjima, novim počecima, životu. U tim pričama o svakodnevnim obavezama obilježenim ne više strahom od razaranja i fizičke ugroženosti, već od ekonomske i političke nesigurnosti, ponovo se pletu nove ženske priče koje zaboravljaju sivilo dnevnih napora i obaveza. One su tu, da nas upute da uvijek iznova ostranemo pri tome da tražimo svrhu i smisao samog života u okrenutosti prema licu drugog/druge. Priča o izgradnji mira nije tek puka fraza, ona je daleko više od toga – odavanje počasti životu, a ne smrti. I to ne onom pukom životu, već življivom životu (livable life), kako to naziva teoretičarka Džudit Batler.

Milena Karapetrović je filozofkinja i feministkinja. Napisala je knjige U lavirintima bića. Ontološka rasprava (2014), Čežnja za Evropom. Filozofske osnove ideje Evrope i evropskog identiteta (2010) i Ona ima ime. O filozofiji i feminizmu (2007). Zaposlena je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.