Lejla Bećirović, devetnaestogodišnja djevojka iz Lukavca, poginula je od gelera granate, dok je dijelila hranu izbjeglicama. Dogodilo se to prije 30 godina. Negdje u isto vrijeme, na drugom kraju BiH, jedna Jelena, tek koju godinu starija od Lejle, stezala je u ruci bombu. Da ubije sebe i svoju djecu, ako odnekud bane vojska.
MILKICA MILOJEVIĆ
“Vojnici nisu bili dobri ni prema kome, a pogotovo prema mladim ženama. Bilo je to ružno vrijeme, toliko ružno da su mnogi željeli da umru. I ja sam željela da umrem” – ispričala je Jelena mnogo godina kasnije Džeremiju Bouvenu, ratnom izvještaču BBC.
Jelena je preživjela, ali mnoge žene nisu. U ratu u BiH ubijena je 9901 žena, što čini 10 odsto od ukupnog broja stradalih u ratu i 25 procenata civilnih žrtava rata.
Na hiljade žena i djevojčica je preživjelo rat s teškim traumama poput sakaćenja, silovanja, maltretiranja u zarobljeništvu.
I one koje su “dobro prošle” zapamtile su “uobičajene” ratne patnje: glad, žeđ, smrzavanje, izbjeglištvo… danonoćnu borbu da u neljudskim uslovima svojoj djeci obezbijede zalogaj hrane i toplu obućicu.
Danas, 30 godina kasnije, širom BiH se obilježavaju godišnjice ratnih brigada i velikih bitaka. Svaka “strana” slavi “svoje” heroje.
U zvaničnim narativima ženska priča o ratu nije ničija. Jer nije “herojska”, bar ne prema patrijarhalnom shvatanju junaštva.
Jedino se aktivistkinje nevladinih organizacija, same i krhke kao “slamke među vihorovima”, bore da od zaborava otrgnu žene stradale u ratu.
Njihov cilj nije “bildanje” nacionalnog ponosa i ratničke tradicije. Naprotiv, one su uvjerene da upravo ženske priče otkrivaju suštinu rata, u kojem nema ničeg epskog i himničnog. I da su takve priče najbolji temelj za čuvanje i njegovanje mira.
Inicijativom “Mir sa ženskim licem” 14 nevladinih organizacija iz svih krajeva BiH već se 10 godina bori da javnost u ratom zatrovanoj BiH ubijede da je mir najveća vrijednost i preduslov za napredak, blagostanje i istinsku ravnopravnost.
Zahvaljujući ovoj inicijativi snimljen je dokumentarni film „One umiru drugi put“, posvećen svim ženama stradalim u ratu.
I tako smo saznali da je Svjetlana Isailović poginula u svom stanu u Brčkom, zajedno s trogodišnjom kćerkicom i djedom. Kada je smrtonosna granata ubila cijelu porodicu, Svjetlana je bila u osmom mjesecu trudnoće.
Milosava Subić je bila domaćica i penzionerka. Ubijena je u porodičnoj kući u blizini Dervente 1992. Imala je 52 godine.
“Imali smo sreću da nije bačena sa drugima u masovnu grobnicu” – ispričala je njena kćerka Ljilja u fimu “One umiru drugi put”.
I još je rekla da je srećna što je obdukcijski nalaz pokazao da njena majka, prije smrti, nije mučena i silovana, kako su neki pričali. Eto, samo su je ubili. I niko za to nije odgovarao. Nema svjedoka ili ih ima, ali ćute.
Rašida Ćehajić, u zajednici zapamćena kao hraniteljka napuštene djece, ubijena je, zajedno sa suprugom i sinom, u svom stanu u Bijeljini 1992. Bila je domaćica i imala je 54 godine. I ona je junakinja ovog filma.
Naslov filma je znakovit. One zaista umiru po drugi put, jer njihova smrt nije nikom bitna. One su i posthumno zanemarene, prećutane, možda baš zato što njihove sudbine dovode u pitanje vladajući herojski narativ o ratu.
A taj narativ ne ruše samo sjećanja na ubijene žene nego i svjedočenja preživjelih žena o surovoj ratnoj svakodnevnici.
“Ženska strana rata” je naziv već pomalo zaboravljenog zbornika sa 120 svjedočenja žena o ratovima koji su vođeni na tlu nekadašnje Jugoslavije od 1991. do 1999. godine. Svaka od tih 120 priča je roman za sebe. Antiratni roman. “Ženska strana rata” je rezultat jednogodišnjeg istraživanja organizacije “Žene u crnom” iz Beograda.
Da “ženska strana rata” nije samo bosanskohercegovačka ili eks-jugoslovenska nego univerzalna priča, svjedoči i studija “Sprečavanje i odgovor na rodno zasnovano nasilje tokom rata i u poslijeratnom okruženju”. Ona je rezultat rada ženskih organizacija i grupa iz BiH, Ukrajine, Jermenije i Gruzije i svjedoči o iskustvima žena iz ovih zemalja.
Ta iskustva svjedoče da se za žene rat ne završava kada oružje utihne.
“Nisam se osjećala kao ljudsko biće. Poslije rata nikad se nije završio rat u mom životu. Svako veče sam čekala muža da slušam “za šta se on to borio”. Osjećala sam se toliko depresivno da nisam mogla da reagujem ni na šta, pa čak ni na nasilje” – ispričala je jedna mlada žena, prognana iz Gruzije.
Zvuči poznato? Pa naravno, nisu li ovo preživljavale i još uvijek preživljavaju mnoge žene iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle. Nije li i nasilje u porodici nasljeđe rata?
Onog rata koji se i danas “njeguje” kao herojska, muška, državotvorna priča.
Izvori:
Bosanska knjiga mrtvih, IDC: http://mnemos.ba/ba/home/Download
