Sukob koji je vođen između Armije RBiH i HVO-a donio je sa sobom novu i krvaviju epohu rata u Bosni i Hercegovini. Novi frontovi, uglavnom u Hercegovini i srednjoj Bosni, bili su otvoreni, a sve to pratilo je otvaranje novih koncentracionih logora, etničko čišćenje i novi ratni zločini nad civilima i zarobljenim vojnicima obiju zaraćenih strana. Najpoznatija dva mjesta stradanja koja su proizašla iz ovog sukoba su svakako zločini nad Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza i nad Hrvatima u Trusini kod Konjica. Oba ratna zločina dogodila su se na isti dan, s neznatnom vremenskom razlikom.

U jutarnjim satima 16. aprila 1993. započeo je napad na Ahmiće od 4. bojne vojne policije Hrvatskog vijeća obrane i jedinice „Jokeri“ u kojem je ubijeno 116 ljudi, od kojih 32 žene i 11 djece. Selo je brzo bilo zapaljeno i srušeno do neprepoznatljivosti, a UN-ovi vojnici ušli su u Ahmiće tek 22. aprila. Njihove kamere zabilježile su razaranja Ahmića, s čim je ubrzo bila upoznata cijela bosanskohercegovačka i svjetska javnost. Za ovaj zločin osuđen je Dario Kordić na 25 godina zatvora, s tim da je na slobodu izašao 2014. godine, te Drago Josipović, koji je dobio 12, i Vladimir Šantić 18 godina zatvora. Pored njih, osuđeni su i Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić na zatvorske kazne od šest do deset godina, ali su i oni 2001. godine pravomoćnom presudom oslobođeni krivice.

Dok se sve ovo događalo u Ahmićima, sličan scenarij odvio se u Trusini, gdje su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, tj. vojnici jedinice za posebne namjene „Zulfikar“, ubili 22 osobe, od kojih 18 civila i četiri zarobljenika HVO-a. Bili su ubijeni nakon što su se predali, što daje dodatnu težinu ovom ratnom zločinu. Za ovaj zločin pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina zatvora i Rasema Handanović na 5,5 godina zatvora, nakon što je priznala krivicu, dok je Nihad Bojadžić za druge i zločine u Trusini osuđen na 15 godina zatvora, Nedžad Hodžić na 12, a Mensur Memić na 10 godina zatvora.

Kao i kod svakog mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini, i u slučaju Trusine i Ahmića situacija se ne razlikuje u pogledu obilježavanja ovih masakara.

Ono što ih karakterizira jest dominacija etnopolitičkih „elita“ koje ovakve događaje vide kao način za sakupljanje političkih poena i već po tradiciji očekujemo njihov dolazak na mjesta stradanja na visokoj nozi i furiozni odlazak nakon završetka. Tačnije rečeno, oni kojima su puna usta tema o suživotu, pomirenju i ugroženosti svoga naroda ustvari su oni koji u toku svih svojih prošlih mandata nisu uradili ništa da bi unaprijedili bilo koji od ovih segmenata bitnih za bosanskohercegovačko društvo.

S druge strane, u Bosni i Hercegovini pitanje pomirenja kao i ispravnog i iskrenog obilježavanja mjesta stradanja po ko zna koji put palo je na pleća civilnog društva. Jedna od organizacija koja već dugi niz godina obilježava mjesta stradanja svih žrtava proteklog rata u Bosni i Hercegovini i šire je Centar za nenasilnu akciju. Tokom svog djelovanja radili su na različitim projektima, a  primarni cilj im je bio postavljanje kulture sjećanja kao jedne društvene norme bez koje postkonfliktno društvo ne može postići potrebnu koheziju i sklad.

Jedan od bitnih segmenata ove organizacije jesu treninzi izgradnje mira koji okupljaju ljude svih dobnih skupina iz svih zemalja bivše SFRJ. Na njihovoj oficijelnoj stranici ovako opisuju svoje treninge:

„Posebna važnost daje se povezivanju i komunikaciji među ljudima iz različitih krajeva, podržavajući procese razgradnje predrasuda, izgradnje međusobnog poverenja i konstruktivnog suočavanja s prošlošću. CNA kroz ovaj program mirovnog obrazovanja teži modelu aktivnih građanki i građana koji su spremni, vični i svesni svoje moći i snage da utiču na društvo u kome žive, a koji prvenstveno imaju osećaj odgovornosti za društvo i društvene procese.“

Treninzi su posebno namijenjeni mladim osobama, a mnoge od njih su se zahvaljujući Centru za nenasilnu akciju prvi put susrele s terminima kulture sjećanja, socijalne pravde, te su imali priliku upoznati vršnjake koji dolaze iz različitih mentalnih narativa.

Nimalo manje značajan projekt na kojem CNA radi je obilježavanje mjesta stradanja. Ono što karakterizira ovu akciju je odsustvo obilježavanja mjesta stradanja na način kako to čine etno-nacionalne „elite“ u Bosni i Hercegovini.

Ovo je samo jedan od brojnih primjera obilježavanja mjesta stradanja:

„Na platou Igmana, obilježili smo bivši Hotel Mrazište, sada devastirano zdanje, smješteno pored šumske uprave, a tijekom rata sjedište i zapovjedni centar Jedinice za posebne namjene Armije Republike BiH pod nazivom ‘Zulfikar’. Jedinica ‘Zulfikar’ je u tom objektu imala prostor koji im je služio kao mjesto zatočenja za osobe srpske i hrvatske nacionalnosti sa šireg područja Sarajeva i Konjica koji su tu dovođeni iz drugih zatočeničkih objekata – npr. Musala u Konjicu na ispitivanje, prinudni rad i zlostavljanje.“

Centar za nenasilnu komunikaciju pokazuje samo jedan od načina kako proces pomirenja treba da izgleda. On svoju početnu tačku treba da ima na društvenom mikronivou, penjući se prema višim društvenim segmentima koji bi po pravilu trebali biti „zahvaćene“ u okvire pokrenutog procesa pomirenja i kulture sjećanja.

Još jedan pozitivan primjer jesu i organizacije civilnog društva iz Hrvatske, među kojima su Documenta i Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske, koji svake godine na različite načine obilježavaju, između ostalog, zločine u Ahmićima i Trusini. Obilaskom spomenika i razgovorom s porodicama žrtava, ili putem akcija koje za cilj imaju podizanje svijesti u hrvatskom društvu, šalju sliku kakvi odnosi među narodima i zemljama mogu biti ako se u obzir uzimaju ustanovljene i presuđene činjenice i ako je ljudska empatija primarna vrijednost.

Bosna i Hercegovina kao društvo ima obavezu da kulturu sjećanja, memorijalizaciju svih nevinih žrtava, kao i nužno potrebni društveni dijalog stavi u svoj fokus kako bi se osigurao temelj izgradnje jedne nove Bosne i Hercegovine. Alternativa ovom pristupu jednostavno ne postoji!

Tekst je urađen u suradnji sa Tačno.net