Naš mir je rat

U poratnom, tranzicijskom društvu kakvo je bosanskohercegovačko mir i izgradnja mira nisu pravolinijski, kontinuirani procesi, nego stalno imamo osjećaj da se krećemo korak naprijed, a nekoliko nazad, ili da smo u začaranom krugu. Uprkos hrabrim mirovnim aktivistkinjama i aktivistima koji su svoj glas počeli dizati uoči rata i to rade do dan-danas, često imamo osjećaj da se […]

Inicijative za imenovanje ulica i javnih prostora po ženama u BiH – dvije godine kasnije

Inicijativa „Mir sa ženskim licem“, koju čini 13 ženskih nevladinih organizacija iz Bosne i Hercegovine, u saradnji sa forumZFD, krajem 2021. godine pokrenula je kampanju „100 žena – 100 ulica po ženama“, s idejom da se obilježavanje javnog prostora u našoj zemlji učini rodno osjetljivijim. Konkretno, u praksi je to značilo da se prema nadležnim lokalnim vlastima[…]

Novi memorijalni centri trebaju zagovarati istinu svih civilnih žrtava rata u BiH

Spomenici civilnim žrtvama rata predstavljaju mjesto učenja za mlade, zahvaljujući programima nevladinih organizacija. Akademija „Stanje mira“ koju je organizirala Europska unija u Bosni i Hercegovini, a implementirao Centar za postkonfliktna istraživanja jedan je od tih programa. U 14 dana mladi iz cijele regije Zapadnog Balkana su govorili o miru kroz svoju percepciju i razumijevanje. Gledajući te mlade[…]

Ko ne želi suočavanje s prošlošću: Političari u zagrljaju zločina bez kazne

“Nije ti ovo ‘92. Ovo je moja kuća. Misliš da smo mi Bošnjaci u Kotor-Varoši kojima ćeš upadati u kuću i maltretirati ih“, sasuo je nedavno poslanik Nebojša Vukanović u lice Nenadu Stevandiću, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske. Piše: Miljan Kovač za Impuls portal Bilo je to prvi put da neko javno u najvišem entitetskom zakonodavnom tijelu[…]

Kad bi mrziteljima umesto indeksa poslali psihijatre

Volela bih da živim u zemlji koja bi na svaki ispad mržnje slala psihološku pomoć. Umesto huškanja da deluje spuštanjem tenzija. Nažalost, živimo tamo gde vlasti selektuju činjenice, zamenjuju teze, zavađaju ljude. Zato smo 28 godina nakon rata dalje od pomirenja nego što je to bilo početkom veka. Da postoji mogućnost da se nekako izmestimo na neko[…]

Otišao je sa ujakom da i on izgubi glavu

Zorica kaže da su Srbi lepo živeli u mešovitom selu sa Albancima. Do 1998. Seća se da je u to vreme država Srbija uniformisala kao rezerviste sposobne Srbe po selima. Ovo je u velikoj meri preplašilo albanske komšije. Dve zajednice u selu, koje su nekada čestitale praznike jedna-drugoj, pile vodu iz istog bunara i delili berićet zemlje,[…]

Neće me proći dok ne odem i ja k njima

Kada je zapaljeno selo u kojem Zoja živi sa mužem, dve ćerke i dva sina, cela porodica, nakon brojnih peripetija, uspeva da emigrira u Nemačku. Muževom odlukom se posle rata vraćaju da ponovo izgrade zapaljenu kuću i život na Kosovu.             Imali su srećan život do 10. jula 2005. godine, kada je u padini planine, preko puta[…]

Ćerka se zove Aljbuljena

Rođen u siromašnoj porodici sa jedanaestoro dece, iscrpljen teškim radom u inostranstvu kao tinejdžer, Sabri, sada 61-godišnjak, je jedan od onih koje je ovaj život stavio na iskušenje. Rat mu je dodao iskušenja. Sabri se uključio u OVK, razmenjivao je vatru sa srpskom vojskom čak i kada je porodicu vozio ka granici na traktorskoj prikolici; video ćerku[…]

Znam ko je postavio bombu

U martu 1999. godine, na pijaci u Mitrovici je eksplodirala bomba. Rahim Hasaniju je poginula petogodišnja ćerka Elizabeta. Druga ćerka, Elvira, biva ranjena u obe noge.             Rahim, koji danas živi u Podgorici, se seća vremena kada je srećno živeo i radio na celom Kosovu. Raduje ga činjenica da je na spomen-ploči žrtava koje su tog dana[…]

Neka me ubiju, želim da postanem pali borac

Murselj Gaši, bivši vojnik OVK, i njegova supruga Bahria, dopunjavaju jedno drugo u priči u kojoj govore o ubistvu njihove maloletne ćerke Vljore, ubijene zajedno sa njenom bakom dok su za vreme rata bežale od kuće u prikolici traktora. “Kada vam umru majka i otac, to je velika bol, međutim vremenom se ta rana zatvara, a kada[…]

Kada sam se probudila, dete nije tu

Murselj (Mursel) i Šehrija (Shehrija) su se uzeli  1988. Nakon godinu dana dobijaju sina. Kao parodija sudbine, prvorođeni sin, kojem su dali ime Gzim (Gëzim) [napomena prevodioca: Gëzim na albanskom znači radost], će postati najveća porodična žalost. Jedan srpski paramilitarac ga 1999. udara snažno u glavu kundakom puške, dok je porodica naterana da se priključi koloni za[…]

Da li mogu samo još jednom da te zagrlim?

Rođena 1998, Marigona je bila beba kada su joj paralimitarci ubili strica, a oca odveli u nepoznatom pravcu. Sve što danas zna o njemu je naučila od majke, tetaka i strica. Sada već odrasla i pri kraju studija, govori kako je bilo odrastati ceo život u očekivanju nekakve vesti o sudbini oca. Marigona Preteni Ja sam Marigona[…]