Projektovan po uzoru na koncentracione logore u nacističkoj Njemačkoj, Jasenovac je u toku svog postojanja za veliku većinu svojih žrtava značio smrt ili jednu stanicu prije koncentracionih logora Njemačke i Poljske. Oni koji su uspjeli pobjeći iz strahota Jasenovca već tada su počeli svjedočiti o razmjerama i načinima ubijanja, nad čime su se zgražavali čak i sami nacisti. Nakon raspada Jugoslavije i u skladu s društvenim gibanjima tematika Jasenovca poprima nove narative i nova tumačenja. Tako danas s jedne strane imamo relativizaciju ovog dijela historije, dok s druge svjedočimo korištenju tematike Jasenovca u propagandne svrhe, a sve to nerijetko postaje dijelom školskog kurikuluma.
Dana 22. aprila posljednji zatočenici Jasenovca izvršili su proboj iz logora. Od njih 600 preživjelo ih je samo 106, a isti dan organizovan je i proboj iz Kožare, nakon kojeg je preživjelo njih 11 od ukupno 186 zatvorenika. Upravitelji Jasenovca imali su plan da zapale i sravne sa zemljom cijelo područje logora kako bi se sakrila sva napravljena zlodjela tokom prethodnih nekoliko godina. U tome međutim nisu uspjeli, a partizanske snage predvođene Josipom Brozom Titom su konstantnim napredovanjem u osvajanju teritorija došle i u ovaj dio, nakon čega je počeo proces rasvjetljavanja zločina u Jasenovcu. Nakon totalnog razotkrivanja ustaškog projekta zvanog Jasenovac, ustanovljeno je da su ogroman postotak žrtava ubijenih na ovom mjestu bili Srbi, Romi, Jevreji i ostali uglavnom politički neistomišljenici.
U prvim godinama nakon završetka rata zločin u Jasenovcu bio je prepoznat od Komunističke partije Jugoslavije. Žrtve ustaškog terora u Jasenovcu karakterizirane su kao žrtve fašizma, bez naglašavanja njihove etničke i rasne pripadnosti. U decenijama koje su dolazile Jasenovac je postao jednim od važnijih elemenata kulture sjećanja, čemu svjedoče brojne komemoracije, i kao takav bio je uključen u obrazovanje i muzeje. Titova smrt je sa sobom donijela društvenu neizvjesnost koja je rezultirala postepenim uzdizanjem prvenstveno srpskog pa i ostalih nacionalizama. Samim tim, i narativ o zločinima u Drugom svjetskom ratu dobijao je drugačiju dimenziju. Konačni stavovi, čiji rezultat vidimo danas, sežu u osamdesete godine, kada je historijski revizionizam konačno i stupio na scenu.
Bogata historija ovog područja je kroz ratove devedesetih dobila novo poglavlje historije Južnih Slavena, te smo sada dobili nove bitke, koncentracione logore, masovna strijeljanja, urbicide i mnogo toga drugog. Sve to će biti potrebno sada staviti u odgovarajući političko-društveni kontekst. Situacija postaje dodatno komplikovana uzimajući u obzir da još uvijek nemamo konkretan dogovor o događajima iz još dalje prošlosti nego što je 20. stoljeće. Kako to obično i biva, dobili smo mnogo različitih narativa na malom geografskom području i svaki od njih na svoj način tumači ove nemile događaje.
Što se tiče narativa o Jasenovcu danas, postoje dva dominantna ali suprotstavljena stava koji dolaze iz srpske i hrvatske društveno-političke stvarnosti. Za oba možemo reći da su produkt nacionalizama i kao takvi imaju svoju političku i nikakvu naučnu pozadinu. Dok jedan od njih pokušava minimiziranjem broja žrtava stvoriti sliku koja bi odgovarala politici sopstvenog nacionalizma, drugi broj žrtava množi s visokim jednocifrenim brojevima. I jednom i drugom nacionalizmu živi ljudi kao moneta za potkusurivanje nisu dovoljni, u ovaj plan potrebno im je uključiti i žrtve.
Primjeri etničke mobilizacije koja dolazi iz hrvatskog i srpskog korpusa više su nego očigledni. Postavlja se pitanje na koji način bismo se zaista trebali sjećati jasenovačkih žrtava i je li jugoslavenski način bio pravilan.
Ipak, u samom Spomen-području Jasenovca sjećanje na žrtve ovog logora i dalje se održava na način na koji bi i trebao. Obrazovni program koji je organizovala ova institucija namijenjen je djeci i mladima između 13 i 18 godina s osnovnim ciljem stjecanja znanja o Drugom svjetskom ratu, ustaškom režimu, njihovim žrtvama i antifašističkom otporu da bi se usvojila navika kritičkog mišljenja i promišljanja kako bi se stiglo do nivoa samostalnog prepoznavanja društvenih procesa koji mogu dovesti do rušenja demokratskih vrijednosti.
Uglavnom se fokusiraju na male grupe, a program se sastoji od četiri dijela: pripreme, radnog razgledavanja stalnog postava, rada u obrazovnoj učionici i završnog dijela.
„Zadatak pripremnog dijela je upoznavanje učenika sa Spomen-područjem Jasenovac i motivacija za sudjelovanje. Razgledavanje stalnog postava organizirano je kroz obradu šest tema prezentiranih u obliku radnih listića, pri čemu su učenici podijeljeni u manje grupe, što omogućuje izravnu komunikaciju i raspravljanje među učenicima. Rad u obrazovnoj učionici sastoji se od odgovaranja na pitanja iz radnih listića i time inspiriranu raspravu koju vodi muzejski edukator. Za završnu fazu programa predviđen je obilazak spomenika ‘Cvijet’ Bogdana Bogdanovića, uz stručno vodstvo, čime učenici produbljuju stečeno znanje o Jasenovcu. Na kraju slijedi povratak u obrazovnu učionicu, gdje učenici artikuliraju svoje stavove i osjećaje stečene tijekom rada u Obrazovnom centru JUSP Jasenovac“, stoji na web stranici Spomen-područja Jasenovac u sekciji obrazovanja.
Jasenovac, kao i svi drugi koncentracioni logori, samim svojim postojanjem opomena su za sve one koji imaju dovoljno racija da kroz dostupne historijske fakte shvate šta se događalo na ovakvim mjestima. S druge strane, za one koji ignorišu historijske činjenice nijedna vrsta obrazovnog programa neće ih usmjeriti na izgradnju kulture sjećanja. Ili ipak hoće?
Ovaj tekst je urađen u suradnji sa Tačno.net
