Novčana obeštećenja državnih institucija nisu kraj, nego početak procesa suočavanja s prošlošću. One su priznanje, ali ne i zatvaranje rana. Porodice žrtava traže priznanje, istinu i dostojanstvo. I da se zločini nikada nikome ne ponove.

Piše: Sanela Karaica

Demir Ličina iz Bijelog Polja više od trideset godina čekao je pravdu. Napokon je dočekao i formalno priznanje države Crne Gore da je odgovorna za smrt njegovog oca. Ilijaz Ličina bio je jedna od 20 žrtava bošnjačke nacionalnosti koje su pripadnici Vojske Republike Srpske 27. februara 1993. godine oteli iz voza Beograd–Bar, na stanici Štrpci. Osmero od njih bili su državljani Crne Gore. Ubijeni su.

Nakon višedecenijskog ćutanja, 25. aprila 2025. Vlada Crne Gore odlučila je isplatiti ukupno 1,6 miliona eura na ime reparacija porodicama civilnih žrtava ratova devedesetih godina. Svaka od 16 porodica dobit će po 100.000 eura – polovina ove, a druga polovina naredne godine. Ova reparacija obuhvata porodice žrtava iz Štrpca, NATO bombardovanja u Murinu 1999, te izbjeglica deportovanih 1992. godine.

I ignorisanje zločina je zločin

Demir ovu odluku, iako je naziva historijskom, ne doživljava kao konačni čin pravde, već kao simbolički početak. Njegove riječi razotkrivaju ono što mnoge države regiona još uvijek odbijaju da sagledaju: da institucionalna odgovornost ne leži samo u direktnom počinjenju zločina, već i u njegovom ignorisanju.

– Šutnja i pasivnost tadašnjih državnih vlasti nisu bile neutralne. One su, na neki način, pasivnošću omogućile da se zločin dogodi i da prođe sa zakašnjelim kaznama, bez komandne odgovornosti – kaže Demir Ličina za Impuls portal.

Za njega, kao člana porodice žrtve, ova odluka ima duboko lično i simbolično značenje.

– Država je priznala svoju odgovornost, makar institucionalnu i moralnu, za zločin. Ovo nije samo finansijska naknada. To je priznanje patnje i potvrda da naši najmiliji nisu zaboravljeni. Reparacija je poruka da se nepravda ne može zauvijek ignorisati, da država ima obavezu da popravi, koliko god je to moguće, štetu koju je nanijela ili dozvolila – zaključuje naš sagovornik.

Naknada simbolična, ali pobjeda velika

Dugogodišnju borbu za pravdu vodile su i majke i udovice žrtava genocida u Srebrenici. Tužile su Vladu Holandije zbog propusta njenih vojnika u UN-ovoj zaštićenoj zoni nakon što je Vojska Republike Srpske 11. jula 1995. godine zauzela grad. Kada Hotić, potpredsjednica udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, prisjeća se te borbe.

– Smatramo ih saučesnicima genocida jer su nas, takoreći, servirali zločincu bez imalo otpora. Tužile smo ih, tražile priznanje odgovornosti. Dobili smo ga, ali samo djelimično. Proces je trajao dugo i onda je 2019. donesena odluka da prihvataju odgovornost ali samo za određeni broj ljudi. Samo oni koji su bili popisani u njihovoj bazi su priznati kao žrtve. Za ostale su porodice morale dokazivati da su bili tamo – priča Kada.

Vrhovni sud Holandije je 2019. presudio da je država odgovorna za smrt 350 muškaraca koji su predati Vojsci Republike Srpske nakon što su potražili utočište u bazi UN-a u Potočarima. Komisija za naknadu štete, nakon razmatranja zahtjeva porodica za obeštećenjem, dosudila je ukupno 2.337 naknada za 611 žrtava – supruge ubijenih dobile su po 15.000 eura, a ostali članovi porodica po 10.000.

Kada Hotić dobila je naknadu za supruga, ali ne i za sina – jer nije bilo dokaza da je bio u bazi.

– Pare dođu i prođu. Niko svoga ne prodaje. Nema tih para za mog sina, za moju braću, za naš narod… Ali važno je da je država priznala odgovornost za nemar, propuste ili saučesništvo. To je nam bitno. Ovo je vid kazne za Holandiju, barem ovako, jer ne možete ih procesuirati da neko odgovara i ide u zatvor. Nije jednostavno tužiti drugu zemlju iz BiH. Mi smo to uspjele – kaže ona.

Istina je preduslov za trajno pomirenje

Pravni savjetnik TRIAL Internationala, Kenan Sadović, ističe da reparacije nisu samo ekonomska satisfakcija.

– One su materijalno priznanje nepravde. Poruka žrtvama da njihova patnja nije zaboravljena. One postaju čin društvenog i historijskog priznanja zločina – kaže Sadović.

Dodaje da reparacije moraju biti šire: javna izvinjenja, restitucija imovine, spomenici, komemoracije, edukacija, psihosocijalna podrška, specifično osmišljena banjska rehabilitacija… Svakako, neophodno je provesti i institucionalne reforme koje garantuju neponavljanje zločina. Sve to čini jedan integrisan pristup pravdi.

No, kako ističe Demir Ličina, pravda neće biti potpuna sve dok se ne sazna gdje su posmrtni ostaci žrtava i šta im se tačno dogodilo. Bez odgovora na ta pitanja porodice će i dalje živjeti u neizvjesnosti i sa otvorenim ranama.

– Odluka Vlade Crne Gore jeste važan i pozitivan korak, ali ona ne označava kraj, već početak jednog dužeg i dubljeg procesa suočavanja s prošlošću. Istina, pravda, odgovornost, obrazovanje i kultura sjećanja, to je ono što porodicama žrtava zaista znači, i što društvo u cjelini mora sebi priuštiti ako želi da ozdravi. To su preduslovi za trajno pomirenje. Ono što se dogodilo mora biti zapisano i zapamćeno. Ne smijemo dozvoliti da ove priče ostanu samo u porodicama. Moraju postati dio kolektivnog pamćenja – poručuje.

Crna Gora je priznala, Srbija ne

Ličina smatra da je Crna Gora učinila važan iskorak te da se i ostale države regiona moraju suočiti sa prošlošću na isti odgovoran način. Podsjeća da Srbija svoje državljane otete u Štrpcima nije priznala kao civilne žrtve rata niti obeštetila njihove porodice.

– Stradali su zajedno, treba da imaju isti status – zaključuje Ličina.

Međutim, izvještaj Fonda za humanitarno pravo pokazuje da su reparacije u Srbiji gotovo nedostižne. Procesi su dugotrajni, a sudovi dodjeljuju simbolične iznose, koji su više uvredljivi nego što zaista pružaju neki vid satisfakcije.

– Kompletan mehanizam reparacija najprije je zakonodavno uokviren, a potom i kroz praksu protumačen na način da oštećenima onemogući da ostvare svoja prava – zaključeno je.

Zločini u Podujevu i Varivodi

Prva presuda kojom je Srbija priznala odgovornost i dosudila naknadu štete odnosi se na masakr nad albanskim civilima u Podujevu. Pripadnici policijske jedinice „Škorpioni” u martu 1999. ubili su 14 žena i djece, te petero teško ranili.

Presuda je donesena nakon dugogodišnjeg procesa koji je uključivao odbijanje tužbenih zahtjeva zbog navodne zastarjelosti, žalbe, revizije, ponovni postupak…  Konačno, sud je obavezao Republiku Srbiju da isplati naknadu štete za 24 najbliža srodnika u ukupnom iznosu od 25,9 miliona dinara (oko 221.000 eura). Nije to bilo ni upola iznosa koji je tražen tužbenim zahtjevom. Uprkos tome, Republika Srbija nije dobrovoljno izvršila obavezu, pa su tužioci pokrenuli postupak prinudnog izvršenja.

I porodice u Hrvatskoj sudskim putem traže obeštećenja. Jedan od najznačajnijih slučajeva gdje je država priznala odgovornost za ratne zločine i dosudila isplatu odštete porodici odnosi se na ubistvo starijih srpskih civila u selu Varivode krajem septembra 1995. godine. Postupak su pokrenula djeca Radivoja i Marije Berić, a sud im je 2013. godine dodijelio 540.000 kuna ili oko 72.000 eura iako počinioci nikada nisu procesuirani. No, upozoreno je da većina sličnih zahtjeva ne dočeka ishod zbog zastare.

Bh. realnost: Procedure komplikovane, žrtve obeshrabrene

– U kontekstu tranzicijske pravde u postkonfliktnim društvima novčane reparacije su važan element jer omogućavaju žrtvama da olakšaju svoju egzistenciju i proces inkluzije u društvo. One su i snažan alat za izgradnju povjerenja u institucije i pravni poredak, jer pokazuju da država ne ostavlja preživjele same i da postoji volja za ispravljanje nepravde, što je ključno za dugoročnu stabilizaciju i pomirenje u društvu – ocjenjuje Sadović.

U BiH su materijalne reparacije, uglavnom, administrativne. Definisane su zakonima, podzakonskim ili drugim aktima i ostvaruju se po osnovu statusa civilne žrtve rata. Zbog složenog političkog sistema, ali, prvenstveno, nedostatka političke volje i duboko ukorijenjenih etničkih podjela, u BiH se ni tri decenije nakon rata nije uspjelo doći do jedinstvenog pravog okvira za reparacije.

– Najveće prepreke u ostvarivanju prava na reparacije u BiH su pravne, političke, ekonomske i društvene. Zakoni su neujednačeni, procedure komplikovane, nedostaje politička volja, negira se genocid, a preživjeli se stigmatiziraju. Sve to čini ostvarivanje prava na reparacije izuzetno otežanim i često obeshrabruje žrtve da traže svoja prava – zaključuje Sadović.

Priznanje nepravde, odgovornosti i institucionalnog propusta ne može vratiti izgubljene živote, ali može biti početak ozdravljenja. Isplate reparacija, koliko god ograničene bile, signal su da se bol žrtava i njihovih porodica ne može više ignorisati. No, istinska pravda podrazumijeva i obrazovanje, istinu, kulturu sjećanja, pronalaženje nestalih i garancije da se zločini neće ponoviti.

Tekst je urađen u saradnji sa Impuls Portal.