Planirano usvajanje rezolucije Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, zakazano za sredinu maja ove godine, predstavlja ključni korak ka globalnom priznavanju i komemoraciji ovog tragičnog događaja iz još uvijek bliske prošlosti. Rezolucija, iako sama po sebi ne nosi izravne pravne posljedice, igra fundamentalnu ulogu u simboličkom i deklarativnom priznavanju zločina te pokazuje volju međunarodne zajednice da adekvatno očuva sjećanje na žrtve genocida. Usvajanjem ove rezolucije Ujedinjene nacije pridružuju se drugim značajnim međunarodnim institucijama poput Evropskog parlamenta i Kongresa Sjedinjenih Američkih Država koje su već usvojile slične rezolucije. Ovakvo kolektivno priznanje šalje duboku poruku o potrebi trajnog sjećanja na žrtve i o važnosti učenja iz grešaka prošlosti kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih zločina.
Sudski utvrđene činjenice
Kada je riječ o Srebrenici, do sada je pred domaćim i međunarodnim sudovima dvadeset i jedna osoba osuđena za krivično djelo genocida. Presude sadržavaju obimnu i detaljnu analizu njihovog učešća u genocidu, uz dokaze koji pružaju uvid u organizaciju, namjeru, masovna pogubljenja i skrivanje dokaza nakon izvršenja. Dokazni materijali prikupljeni su s terena, gdje su ubijeni Bošnjaci i zakopani njihovi posmrtni ostaci, iz zapisnika i arhiva lokalnih i viših (para)vojnih i političkih struktura, od svjedoka koji su preživjeli strijeljanja, ali i pojedinih počinilaca koji su priznali svoje učešće u genocidu, između ostalog. Rezolucija pred Generalnom skupštinom UN-a temelji se na ovim presudama i njeno usvajanje će značiti sumiranje zaključaka iz presuda koje su pisane pravnim jezikom, dok poziva na uspostavljanje obrazovnih programa za različite uzraste koji uključuju sadržaj o genocidu u Srebrenici. Neophodno je pravni jezik „prevesti“ na sadržaj koji je direktan i razumljiv čitaocu i čitateljici kako bi se podigla svijest o činjenicama o genocidu, na što indirektno poziva rezolucija.
Kakvi su primjeri sličnih rezolucija UN-a u prošlosti?
Rezolucija A/RES/58/234 usvojena je 23. decembra 2003. godine i proglasila je 7. april Međunarodnim danom refleksije na genocid u Ruandi.[1] U Ruandi su, naprimjer, procesi memorijalizacije i edukacije o genocidu iz 1994. godine ključni za nacionalno i međunarodno priznavanje genocida. Ruandski model uključuje izgradnju memorijalnih centara i razvijanje obrazovnih programa o genocidu, što može poslužiti kao model za slične inicijative nakon eventualnog usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici. Zanimljivo je da je upravo Ruanda jedan od dva glavna predlagača rezolucije. Drugi sličan primjer ovakve rezolucije je Sjećanje na holokaust, donesene 1. novembra 2005. godine od Generalne skupštine UN-a, koja proglašava 27. januar Međunarodnim danom komemoracije na uspomenu svih žrtava holokausta.[2] Spomenute dvije rezolucije pozivaju na neophodnost čuvanja sjećanja na žrtve najtežih zločina iz moderne prošlosti, na komuniciranje činjenica o zločinima koji su utvrđeni sudskim i historijskim činjenicama u svrhu sprečavanja negiranja i revizionizma, ali i važnost učenja o ovim zločinima u obrazovnim sistemima. S tim u vezi, rezolucija o genocidu u Srebrenici može se sagledati i kao kontinuitet UN-a u doprinosu tranzicijskoj pravdi kada je riječ o ovom i prošlom stoljeću i najtežim zločinima. Ona potvrđuje kontinuiranu (deklarativnu) posvećenost međunarodne zajednice učenju iz historije i izgradnji kulture mira i nenasilja. Sve ove rezolucije, zajedno s onom o Srebrenici, pokazuju konzistentan međunarodni napor da se zločini genocida ne zaborave. Kao i u slučaju Srebrenice, priznavanje i memorijalizacija genocida u Ruandi, kao i globalno osuđivanje negiranja holokausta, ključni su koraci u globalnom odgovoru na sprečavanje budućih zločina protiv čovječnosti. Izuzetno je važno naglasiti da svaki zločin počinje riječima, odnosno kreiranjem narativa o „drugom“ i dehumanizacijom žrtve, pa je neophodno pozvati na sprečavanje negiranja zločina i podizati svijest o utvrđenim činjenicama putem obrazovanja.
Evropski parlament i Kongres SAD-a, koji su ranije usvojili slične rezolucije, znatno su doprinijeli globalnom priznanju genocida u Srebrenici, što odražava sličan međunarodni odgovor na genocid u Ruandi. Te rezolucije ojačale su međunarodne napore u suočavanju s genocidima i zločinima protiv čovječnosti, barem na teritorijama država u kojima su donesene.
Ove međunarodne inicijative, koje uključuju širok spektar edukativnih i memorijalnih aktivnosti, pokazuju kako učenje iz prošlosti i očuvanje sjećanja na tragedije mogu igrati ključnu ulogu u izgradnji trajnog mira i globalne stabilnosti. One nas podsjećaju da je svaki čin priznavanja genocida, bez obzira na geografsku ili vremensku udaljenost od događaja, važan korak u borbi protiv negiranja zločina i historijskog revizionizma. Kao što svaki masovni zločin počinje od riječi, prevencija zločina mora početi od istih – ne samo da opovrgava govor mržnje već i da dominira nad njim i kreira narativ koji promoviše mirovne vrijednosti.
Šta postiže rezolucija, a šta ne?
Usvajanjem rezolucije Ujedinjene nacije ne samo da priznaju patnje žrtava već i demonstriraju globalnu posvećenost očuvanju sjećanja na genocid u Srebrenici. To nije samo deklarativni gest, to je suštinska obaveza da se osigura da se zločini poput onih u Srebrenici i Ruandi nikada ne zaborave i da se iz njih izvuku pouke za buduće generacije. Iako, kao što je rečeno na početku ovog teksta, ova rezolucija nema pravnu snagu u smislu posljedica, važno je razumjeti druge vrste implikacija: simbolika, posebno za preživjele, i temelj za budućnost globalne kulture sjećanja na genocid u Srebrenici koji podrazumijeva borbu protiv negiranja, svijest o činjenicama genocida, shvatanje njegovih posljedica i razvijanje mehanizama za njegovo sprečavanje. Uz sve navedeno, potrebno je razvijati zalaganje, zagovaranje i predani rad najprije organizacija i institucija u Bosni i Hercegovini, ali i svih onih koji djeluju u oblasti tranzicijske pravde. Rezolucija im na taj način, zasigurno, pruža dodatnu platformu za njihovo djelovanje. Dosadašnja međunarodna praksa obilježavanja 11. jula kao Dana sjećanja na genocid u Srebrenici bila je na nivou država, u smislu da su države donosile odluke u svojim zakonodavnim i izvršnim tijelima o tome. Usvajanjem rezolucije 11. juli bi se stavio na međunarodni kalendar sjećanja na zločine iz prošlosti.
Rezolucija o genocidu u Srebrenici uključuje i dio o afirmaciji borbe protiv negiranja genocida. Usvajanjem bi se podržale izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine koje predviđaju kazne za one koji negiraju genocid, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine koji su presuđeni na domaćim i/ili međunarodnim sudovima. U vrijeme pisanja ovog teksta samo jedna optužnica je podignuta u Bosni i Hercegovini na osnovu ovog zakona.
Međutim, usvajanjem rezolucije i u drugim zemljama bi se podigla svijest o važnosti borbe protiv negiranja genocida u Srebrenici. Pozivanjem na ovaj dokument, zagovaranje sličnih sankcija za širenje govora mržnje putem negiranja genocida u Srebrenici bilo bi značajno unaprijeđeno.
Iako su brojne javne i političke ličnosti iz Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska navodile kako rezolucija o genocidu u Srebrenici označava čitav srpski narod „genocidnim“, uz mnoštvo uvreda, negiranja samog genocida i neumjesnih pokušaja zamjena teza, tekst rezolucije ne spominje srpski narod, RS, niti Srbiju. Pripadnici vojnih i policijskih formacija koji su pravosnažno osuđeni za genocid jesu pripadali Vojsci Republike Srpske, jedinicama MUP-a Republike Srpske i drugim formacijama. Politički zvaničnici koji su presuđeni za genocid jesu pripadali strukturama vlasti tadašnje samoproglašene Republike Srpske. Međutim, te činjenice dio su presuda i arhiva sudova, i neodvojive su od činjenica o genocidu u Srebrenici. Sudovi su se bavili krivicom počinilaca. Rezolucija o genocidu u Srebrenici fokusirana je na žrtve, na otete ljudske živote, i na dostojanstveno sjećanje na njih.
Rezolucija o genocidu u Srebrenici, ako se usvoji, postiže najprije globalno priznanje boli i patnje žrtava, njihovih porodica i svih građana Bosne i Hercegovine koji s njima suosjećaju i/ili su prošli sličnu golgotu. Ona uvrštava 11. juli kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici među druge datume sjećanja UN-a, gdje se već nalaze datumi sjećanja na genocid u Ruandi, holokaust i druge masovne zločine iz prošlosti. Nakon napora ženskih udruženja žena i majki Srebrenice, ali i drugih aktivista i aktivistica, da se sazna istina o genocidu u Srebrenici i da se uspostavi Memorijalni centar Srebrenica, sada je red na novu generaciju da predano radi na daljnjem razvijanju kulture sjećanja, podizanju svijesti o činjenicama i memorijalizaciji na međunarodnom nivou. Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici je prilika za to. Uime spomenute nove generacije kojoj pripadam, prihvatam taj izazov.
Hikmet Karčić je naučni saradnik na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava – Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Autor je knjige „Torture, Humiliate, Kill: Inside the Bosnian Serb Camp System“ (Muči, ponizi, ubij: unutar bosansko-srpskog sistema logora), objavljene u izdanju Univerziteta u Mičigenu, 2022. Bio je globalni stipendista Auschwitz Institute-Keene State Collegea za 2017. godinu. Čest je komentator na međunarodnim medijskim platformama. Njegovi članci pokrivaju ekstremizam, ekstremnu desnicu i masovne zločine i objavljeni su u publikacijama poput Haaretza, Newsweeka i Foreign Policyja.
[1] Resolution adopted by the General Assembly on 23 December 2003, General Assembly, United Nations. 23. februar 2004, https://documents.un.org/doc/undoc/gen/n03/508/56/pdf/n0350856.pdf?token=mBWjEdpznTZtMyV55l&fe=true
[2] Resolution adopted by the General Assembly on 1 November 2005, General Assembly, United Nations, 21. novembar 2005, https://documents.un.org/doc/undoc/gen/n05/487/96/pdf/n0548796.pdf?token=QbiYhCOOJb41VL5fk2&fe=true