Brojni priručnici za prvu pomoć u procesu suočavanja s prošlošću saglasni su u vezi s prvim korakom bez koga sam proces neće imati smisla: vježbanje samorazumijevanja. Bilo da u proces suočavanja s prošlošću želi ući s ciljem da pripremi planove za budućnost (kao posljednji korak suočavanja s prošlošću), bilo da u taj proces ulazi s ciljem da ovlada razumijevanjem radnji, stanja i zbivanja koja su dovela do sadašnjosti, bilo da želi ovladati emocionalnom inteligencijom, čovjek je pred istim iskušenjem: kako održati svoju dosljednost a napraviti i određene promjene nakon svog samorazumijevanja.

Drugi korak koji se preporučuje u priručnicima za suočavanje s prošlošću usko je povezan s prvim i glasi: vježbati punu svijest fokusiranja na sadašnji trenutak. Ovo je preduslov za razvijanje misli o radnjama, stanjima i zbivanjima koja su u prethodnom periodu izazvali ili podražavali emocije. Bez prepoznavanja situacije i okolnosti u kojima se čovjek nalazi baš u ovom trenutku i na ovom mjestu u kome jeste nema ni početka priče o vježbi (samo)svijesti koja može pomoći da čovjek spozna istinu o sebi, da se artikuliše spram sebe i drugih, i da stvori novu vrijednost. To je neophodno i u prepoznavanju i suočavanju s prošlošću, ali i u suočavanju sa sadašnjošću ili planom za budućnost.

Da bi čovjek uspio u samoodređenju i artikulaciji spram onog što se dešavalo u bliskoj ili daljoj prošlosti, najbitnije je ustanoviti da li je stvarnost koju prošlost definiše još uvijek aktuelna. Da li su njene posljedice efektivne „sad i ovdje“? Da li se „okidači“ za misli i emocije povezane s radnjama, stanjima i zbivanjima ponavljaju u pseudocikličnom vremenu i u dramaturgiji prostora koja se dominantno koristi? Bitno je ustanoviti da li se poruke, značenja i informacije ponavljaju i šire u vremenu (transmisija) i prostoru (komunikacija), da li je percepcija poruka, značenja i informacija vezana za određenu radnju, stanje i zbivanje iz prošlosti ili čovjek – u idealnom slučaju – nije više gonjen porastom potreba ovisnosti o prošlosti koje zadržava unutar sebe. U najkraćem, bitno je ustanoviti da li je čovjekova potreba da ćuti o onome što se desilo manipulisana takozvanom voljnošću da „prošlost ostavi iza sebe“, dok ta ista prošlost ponovo dolazi u novom vidu i obliku – kao pseudociklična stvarnost. 

Da li je te prilike sebi omogućila Marija Bajo, pijanistkinja iz Nove Bile koja trenutno živi i radi u Zagrebu? Početkom septembra Bajo je u Travniku izvela monodramu U inat tami, kojom opominje na (ne)kulturu sjećanja, politike pamćenja i zaborava te fenomen ćutnje o prošlosti. Vježbajući samorazumijevanje na pozornici, Bajo nas vodi u trezvenu avanturu suočavanja sa svojim vlastitim utiscima iz ratnog perioda koji je provela u porodičnom domu i dijelom u izbjeglištvu. Pokazuje da vlada saosjećanjem prema sebi samoj u procesu pripovijesti o prošlosti koju može da razumije šira zajednica, s otvorenim rukama za saradnju s onima koji dosad nisu imali priliku da se na pozornici ili u auditorijumu kulturnog centra suoče s radnjama, stanjima i zbivanjima koja su obilježila prošlost s kojom se čovjek mora suočiti. Pokazuje da vlada sadašnjim trenutkom i da se koristi prilikom da spozna istinu o sebi, da se artikuliše spram sebe i da – što se možda najviše primijeti – može da stvara novu vrijednost.

Projekti poput ovog ne nastaju preko noći. Oni nisu izraz hira, racija ili običnog dokumentiranja. Projekt je nastao iz sljepoće i bivstvovanja u Bosni i Hercegovini. Svi su dobrodošli, ali posebnu dobrodošlicu želim onima koji generaliziraju da su Bosanci i Hercegovci ljudi od dobrog vica, onima koji misle da imaju tri istine, i tomu slične dobro znane floskule. Pozdravljam i one koji su imali sreću da im nitko ne pogine, ne umre, ne bude ranjen tijekom rata i/ili bude ubijen zbog imena i prezimena, jer takvima najviše treba kultura sjećanja kako ne bi hodali u neznanju i tuđem narativu. Ako su politika i obrazovanje u Bosni i Hercegovini dosad zakazali, ne pristajem na to da se predamo i prepustimo, nego da pokušamo iznaći načine da se suočavanjem izdignemo iz postratne magle. Uostalom, kako drugačije katarza dolazi? – rekla je Marija Bajo u najavi svoje monodrame. 

Bajo se ne čudi onima koji još uvijek nisu u stanju da otvoreno govore o utiscima koje imaju o prošlosti. Razumije i shvata da je riječ o utiscima o čovjeku, vremenu, prostoru. Međutim,  istovremeno razumije i shvata da je riječ o spektaklu koji je uspio da preuzme novogovor o prošlosti kao „vodi ispod mosta“ koja se nikad neće vratiti, i da baš taj spektakl suočavanja danas gubi svoj vlastiti kompas dopuštajući prošlosti da se ponovi i vrati u širenju informacija, poruka i značenja kroz vrijeme i prostor. Teme koje fokusira su, u skladu s tim, neobilježena mjesta stradanja, njih 140 koliko je mapirano u projektu „Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja“ koji su proveli ljudi okupljeni oko Centra za nenasilnu akciju (Sarajevo/Beograd).

U monodrami U inat tami pijanistkinja Marija Bajo nastoji da prekine ćutnju koju šira zajednica baštini u procesu „suočavanja“ s prošlošću vježbanjem moći prešućivanja i zaborava. Hoće da opomene publiku da su u relativnoj blizini brojna neobilježena mjesta stradanja koja mogu da objelodane priče o ljudima koji su u prethodnom ratu maltretirani i ubijeni. Želi da objelodani svoja iskustva iz ratnog perioda. Želi da ih uvrsti u kontekst u kome nastaju i pojavljuju se poznati grafiti koji upozoravaju na reakciju svijeta na genocid počinjen u Srebrenici. Na izvjestan način taj korak predstavlja svjedočanstvo o njenom vlastitom neznanju o ratu u realnom vremenu, ali i neznanju šire zajednice o kontekstu brojnih stradanja i mučenja koji se u bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i međunarodnoj politici već pojavljuje kao „ratna situacija“, što nipošto ne smije biti obrazloženje za percepciju žrtava bez obzira na to što svjetski ratovi i dan-danas bjesne na određenim prostorima.     

Bajo nastoji omogućiti publici da je prožmu osjećanja koja bude klavirske kompozicije Omera Blentića, Ernsta Jandla, Johna Cagea, Jürgena von der Lippea, Josipa Magdića, Ludwiga van Beethovena te kompozicije koje je priredila samostalno ili u saradnji s Omerom Blentićem i Ritom Rajić. Istovremeno, Bajo vlada rekvizitima poput zemlje, bombona, klavirskih žica i putnog kofera. Birajući svedene rekvizite i scenografiju, umjetnica računa na osnovne odrednice svoje monodrame: muziku i pokret. Ovladavajući prostorom i vremenom zvanim „sad i ovdje“, upravo u artikulaciji spram bolne prošlosti, Bajo ostavlja nerazjašnjeno tek jedno pitanje: kada će prestati ćutnja i politika zaborava i s tim povezano gušenje samosvijesti i ovladavanja sadašnjim trenutkom? Scenski nastupom i muzikom Bajo pita kada će proces suočavanja s prošlošću biti korišten u mjeri u kojoj podržava početak planiranja bliže i dalje budućnosti, uvažavajući činjenicu da bez procesa suočavanja s prošlošću taj plan neće i ne može imati smisla. Umjetnost je čest alat za suočavanje s prošlošću, i njegovu moć u ovom procesu tranzicijske pravde ne smijemo potcjenjivati.

Ljupko Mišeljić je freelance novinar iz Bosne i Hercegovine. Analizira i istražuje teme politike, društva, kulture, umjetnosti, tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću. Piše za InfoRadar, Interview, Buku, Novosti, Nacional i Kosovo 2.0.