Rat u Hrvatskoj devedesetih, za hrvatske političke elite, jedno je od povijesnih razdoblja koje se rado i često koristi za promociju sirovog etno-nacionalizma, eksploataciju patnje žrvtava i prešućivanje sudski utvrđenih činjenica.

Događaj koji je devedesete obilježio, a koji u državnim komemorativnim tradicijama i danas zauzima važno mjesto, je operacija “Džep `93”, u javnom prostoru poznatija kao vojno-redarstvena operacija Medački džep.

Akciju su provele Hrvatska vojska i jedinice Specijalne policije u trajanju od 9. do 17. rujna 1993. godine na teritoriju koji je tada bio pod kontrolom Srpske vojske krajine (SVK)

Vojno-politički cilj operacije Medački džep bio je reintegrirati dio teritorija koji je u to vrijeme bio pod okupacijom Republike Srpske Krajine u međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, zaustaviti topničke napade na Gospić te onemogućiti da SVK ostvari svoje napore te napreduje i “prepolovi” Hrvatsku izlaskom na more, do Karlobaga.

Kako će pokazati optužnice domaćih sudova, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te u konačnici pravomoćne presude, tijekom operacije počinjeni su ratni zločini protiv civila i ratnih zarobljenika, i to, ubojstva, mučenja na posebno okrutne načine, uništenja i paljenja privatnih i gospodarskih objekata, pljačkanje imovine, zagađivanje bunara, ubijanja stoke i drugo.

Takvi opisi počinjenih zločina našli su se na optužnicama u predmetima protiv tada visokopozicioniranih pojedinaca: generala Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, i prvog savjetnika Franje Tuđmana za vojna pitanja, brigadira Rahima Ademija, vršitelja dužnosti zapovjednika Operativne zone Gospić te pukovnika Mirka Norca, zapovjednika 9. gardijske brigade i Sektora 1, borbene grupe osnovane za svrhe vođenja operacije “Džep `93”.

Osuđeni Mirko Norac je presudu Županijskog suda u Zagrebu, donesenu 2008. godine za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, dočekao iza zatvorskih rešetaka gdje je boravio zbog izvršenja zatvorske kazne za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ali ovog puta za zločine počinjene na području Gospića, 1991. godine.

Od 2011. godine Norac je na slobodi zahvaljujući prijevremenom otpustu iz zatvora nakon odsluženih deset umjesto petnaest godina, odnosno nakon dvije trećine dosuđene zatvorske kazne.

U Hrvatskom društvu danas, barem za one koji su na najvišim razinama vlasti, prvi general Hrvatske vojske kojeg je osudilo hrvatsko sudstvo nije persona non grata, štoviše, Norac je 2018. godine prisustvovao i službenom obilježavanju 25. obljetnice operacije Medački džep te ga je tom prilikom, obraćajući se prisutnima na svečanosti, ministar obrane i tada izaslanik Vlade Republike Hrvatske, Damir Krstičević, toplo pozdravio.

Na ovogodišnjoj obljetnici na kojoj su prisustvovala izaslanstva predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskog sabora, a koja se održala pred nekoliko dana, prisustvovao je i Mirko Norac u ulozi predvodnika Udruge 9. gardijske brigade “Vukovi” te je “posebno glasnim pljeskom pozdravljen“, kako je istaknuo lokalni portal Lika express u svom izvještaju s obilježavanja.

Već godinama obilježavanja operacije Medački džep prolaze u svečanom, ponosnom i domoljubnom tonu, uz prisustva predstavnike izvršne i predstavničke vlasti te predsjednika države. Govori koji se 9. rujna održavaju na javnim površinama u Gospiću obiluju isključivo pohvalama pripadnicima jedinica vojske i policije, kao i njenim vojnim i ideološkim vođama koji su devedesetih osmislili, vodili i proveli operaciju Medački džep. Govornici sućut upućuju isključivo obiteljima poginulih, ranjenih i nestalih hrvatskih branitelja, a za mještane Počitelja, Divosela i Medaka, sela u kojima su mještani, Srbi, mahom starci i žene, tijekom operacije pobijeni – žalovanja nema.

Jedini ministar hrvatskih branitelja koji je u posljednjih dvanaest godina u svom obraćanju istaknuo, i to na obilježavanju održanom 2013. godine, da su tokom operacije počinjeni ratni zločini, odnosno da je tijekom ove akcije “bilo nepoštovanja ratnih prava i običaja te Ženevske konvencije, ali se Republika Hrvatska pokazala velikom utoliko što su počinitelji zločina procesuirani pred hrvatskim pravosuđem” bio je Predrag Fred Matić. Nedavno preminuli Matić, inače zatočenik triju koncentracijskih logora u Srbiji te sudionik obrane Vukovara, imao je hrabrosti i političke odgovornosti da i zločinački dio operacije i njegove žrtve ne prepusti zaboravu.

Danas nikakve ploče u spomen ubijenim u spomenutim ličkim selima nema. Sjećanje na ljude koji su nekad tamo živjeli čuvaju u svojim uspomenama obitelji koje mahom tamo više ne žive, i po koja organizacija civilnog društva na čijim leđima ne može i ne treba počivati cjelokupna izgradnja kulture sjećanja zasnovana na istini, a ne na političkim mitovima.

Zašto su se pripadnici hrvatskih snaga iživljavali nad ljudima, zašto su uništavali sve pred sobom, zašto su činili da svaki oblik života tamo zamre, pa da povratak izbjeglih postane praktično nemoguć, nije (više) od interesa pravosuđu, ni sudstvu, ni političkim elitama, pa ni akademskom ni novinarskom mainstreamu.

Pisanje ovog teksta podsjetilo me na radionicu održanu pred nekoliko mjeseci na jednom sjevernoeuropskom Sveučilištu gdje je skupina stručnjaka i stručnjakinja iz akademije i civilnog društva pokušala doći do novih odgovora vezano za kulturu i politiku sjećanja. Pitanje kojim je jedno izlaganje započeto bilo je: “Može li nešto što nikad nije ni bilo zapamćeno, uopće biti zaboravljeno?”

Za sad, jedini odgovor koji od službene Hrvatske imamo jest: “Ne možemo zaboraviti, jer se nikad i ne sjetimo.”

Branka Vierda, pravnica angažirana u polju ljudskih prava i društvenog aktivizma. Trenutno radi kao nezavisna istraživačica i edukatorica u oblasti tranzicijske pravde i politika sjećanja. Posebno zainteresirana za teme nasljeđa ratova devedesetih na postjugoslavenskom prostoru kroz interpretacije nacionalizma i manjinskih prava. U 2023. godini nagrađena dvjema mirovnim nagradama. Živi u Zagrebu, rođena u Rijeci, odrasla u Dubrovniku.

*Izjava, odnosno odgovor, koji je, kako se navodi u presudi Županijskog suda u Zagrebu (K-rz-1/06), Rahim Ademiju dao Janko Bobetko 20. rujna 1993. godine na traženje da se pokrene istraga o tome jesu li vojska i Specijalna jedinica policije prilikom povlačenja palile i rušile kuće. Istraga je provedena, bez relevantnih rezultata.