U vremenima kada politička nestabilnost ponovno potresa temelje našega društva, a javni prostor sve više preplavljuju strah i podjele, pitam se što danas znači biti mirovni aktivist/aktivistkinja?

Naša prošlost nas neumorno podsjeća da mir nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. U sadašnjem političkom okruženju mirovni rad nije samo preventivna aktivnost, već i svakodnevna borba za očuvanje sigurnosti, dijaloga i nade.

Politička nesigurnost i izazovi mirovnog aktivizma

Političke tenzije koje obilježavaju Bosnu i Hercegovinu, ali i cijelu regiju, duboko utiču na prostor djelovanja mirovnih aktivista. Nepovjerenje raste, prostor za dijalog se sužava, a nasilna retorika prijeti da potpuno uguši svaki pokušaj izgradnje mostova među ljudima.

U takvom ozračju mirovni rad postaje još izazovniji, ali i nužniji. Svakodnevni angažman aktivista podsjeća nas da mir nije statično stanje, već dinamičan proces koji zahtijeva stalnu pažnju i posvećenost.

Mi koji radimo na terenu osjećamo kako su male inicijative danas važnije nego ikada. Svaki razgovor, radionica, susret između ljudi iz različitih zajednica – predstavlja mali ali značajan korak protiv rastuće polarizacije.

Ratni veterani kao saveznici mira

U kontekstu sve izraženije političke neizvjesnosti u Bosni i Hercegovini priče veterana koji danas biraju mir djeluju gotovo nevjerovatno – i upravo zbog toga su neophodne. Dok se dominantni politički diskurs oslanja na podjele, strah i mobilizaciju „svojih“, njihova spremnost da izađu iz nametnutih okvira i otvore prostor za dijalog s bivšim neprijateljem razotkriva tihe ali duboke potencijale društvene transformacije. Ne zato što ignorišu prošlost, već zato što su je spremni sagledati u njenoj složenosti.

Ratni veterani, oni koji su prošli kroz najdublje rane rata, danas su ključni saveznici u borbi za mir. Izložba i knjiga Dolazimo u miru Centra za nenasilnu akciju (CNA) donose snažna svjedočanstva ljudi koji su, uprkos vlastitim traumama, izabrali put pomirenja.

Njihova hrabrost i spremnost da dijele svoja iskustva daju novu težinu mirovnom radu. Njihove priče svjedoče da mir nije samo kraj rata, već i početak jednog novog, dugotrajnog procesa iscjeljivanja društva.

Ono što pokazuju iskustva Centra za nenasilnu akciju jest da se kultura sjećanja ne mora temeljiti na ekskluzivnosti i hijerarhiji žrtve. Naprotiv, veterani koji zajedno posjećuju mjesta stradanja, održavaju komemoracije i govore o vlastitim greškama doprinose oblikovanju jednog drugačijeg društvenog sjećanja – onog koje nije zarobljeno u kolektivnim narativima, već otvara prostor za lično, za ljudsko, za empatiju.

Susreti s veteranima naučili su me da istinsko pomirenje nije moguće bez suočavanja s prošlošću. Njihova sposobnost da, uprkos svemu što su prošli, govore jezikom pomirenja za mene je jedan od najmoćnijih dokaza da promjena jest moguća. U vremenu kada se mir sve češće uzima zdravo za gotovo, ili se koristi kao politički ukras bez suštine, ovi ljudi podsjećaju da mir nije odsustvo rata, već proces koji zahtijeva hrabrost, odgovornost i stalno suočavanje sa sobom i drugima. A možda je upravo to najveći izazov u našem društvu: izgraditi mir koji nije samo politička deklaracija, već iskustvo svakodnevnog susreta – sa sjećanjem, s razlikom i s nadom.

Uloga mladih u čuvanju mira

Posebnu ulogu u ovom procesu imaju mladi. Oni su ti koji nisu direktno učestvovali u ratovima, ali su naslijedili teret podjela. Ako im ne pružimo priliku da kroz obrazovanje, dijalog i zajedničke projekte uče o drugačijoj prošlosti i zajedničkoj budućnosti, riskiramo da podjele opstanu. Mladi moraju biti uključeni kao ravnopravni akteri, a ne samo pasivni posmatrači. Njihova energija, kreativnost i otvorenost mogu biti pokretačka snaga novih regionalnih inicijativa.

Kao mirovna aktivistkinja, vjerujem da mladima trebamo dati više prostora i povjerenja jer oni često imaju hrabrost da zamisle svijet bez starih neprijateljstava.

Izostanak reakcije i potreba za buđenjem civilnog društva

Uprkos ozbiljnosti trenutne političke situacije, zabrinjava činjenica da je reakcija većeg dijela civilnog društva izostala. Nije bilo glasnih javnih poziva na očuvanje mira, niti snažnih kampanja koje bi mobilizirale građane protiv politike straha i podjela. Tišina koja je zavladala javnim prostorom u ključnim trenucima podsjeća nas koliko je važno imati budno, hrabro i solidarno civilno društvo – posebno u trenucima krize.

Pasivnost, umor i osjećaj nemoći razumljivi su nakon decenija neprestanih kriza, ali upravo sada je vrijeme kada je potrebno ponovno buđenje. Ako mi, kao društvo, ne prepoznamo opasnosti na vrijeme, riskiramo da mir doživimo kao izgubljenu priliku, a ne kao trajno dostignuće.

U tom kontekstu iskustva ratnih veterana koji su izabrali mir mogu biti snažna inspiracija. Njihova sposobnost da prepoznaju vlastitu odgovornost i djeluju uprkos društvenim pritiscima pokazuje da je promjena moguća. Upravo povezivanje veterana i mladih može biti ključni korak u izgradnji otpornijeg civilnog društva. Dok veterani donose iskustvo suočavanja s prošlošću, mladi donose energiju i viziju budućnosti bez podjela. Zajedničke inicijative koje povezuju ove generacije – kroz radionice, javne kampanje i zajedničke akcije sjećanja – mogu pomoći da se probudi šira javnost i da se izgradi nova kultura mira koja neće biti zasnovana na prećutkivanju, već na aktivnom izboru za dijalog i solidarnost.

Potreba za snažnijim regionalnim inicijativama

Ipak, da bi se mir očuvao i jačao, potrebne su nam snažnije i koordiniranije regionalne inicijative.

Mir se ne može graditi izolovano unutar granica jedne države – on mora biti zajednički projekt svih nas u regiji. Zajednički treninzi za mlade aktiviste, regionalni forumi za suočavanje s prošlošću, zajedničke izložbe i kampanje za promociju dijaloga – sve su to alati koje moramo jače koristiti. Ne smijemo dopustiti da nas politike koje ponovo otvaraju stare rane razdvoje.

Bez zajedničkih napora, bez umrežavanja mirovnih inicijativa i međusobne podrške, riskiramo da nas valovi političkih kriza ponovno razdvoje. Treba nam više regionalnih programa koji direktno spajaju ljude: bivše borce, mlade lidere, žene mirotvorke, kulturne radnike. Trebamo graditi mostove koji neće zavisiti od trenutnih političkih klima, već od zajedničkih vrijednosti. Mirovni aktivizam mora biti glasniji, vidljiviji i odlučniji. Mora uključivati različite glasove – ne samo onih koji su formalno aktivisti, već i običnih ljudi koji žele miran život za sebe i svoju djecu.

Lično iskustvo i odgovornost

Kao neko ko već godinama djeluje u području mirovnog aktivizma, osjećam odgovornost da upravo sada, u ovom trenutku političke neizvjesnosti, ne odustanem.

Iako su prepreke ponekad zastrašujuće, iskustvo mi govori da i najmanji pomak – iskren razgovor, otvoreno pismo, zajednička radionica – može biti kamen temeljac nečeg većeg.

Biti mirovni aktivist/aktivistkinja danas znači vjerovati u snagu malih koraka i u to da svaki čin pomirenja ima svoj odjek. Uprkos umoru, frustracijama i ponekad osjećaju da je sve uzalud, uvjerena sam da svaki trud ima smisla. Jer mir se ne gradi velikim riječima, već tihim, upornim djelima svakog dana.

U vremenu političke krize biti čuvar mira znači biti spreman na izazove, ali i vjerovati u mogućnost promjene. Mir nije samorazumljiv; on je rezultat hrabrosti da se suočimo s prošlošću, strpljenja da gradimo povjerenje i upornosti da njegujemo dijalog čak i kada se čini da je sve protiv nas. Sada je trenutak da mirovni aktivizam dobije novu snagu kroz regionalne inicijative, zajedničke napore i nepokolebljivu vjeru u to da zajedno možemo graditi društva koja neće ponavljati iste greške. Mir je naša odgovornost – svakog dana, iznova.

Mirjana Trifković više od deset godina radi na projektima i programima koji imaju za cilj suočavanja sa prošlošću i izgradnju mira, sa fokusom na mirovnu edukaciju mladih i rad sa udruženjima žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radila je u Sudu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica u Odjelu za ratne zločine, a završila je Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Trenerica je za izgradnju mira i edukantica geštalt edukacije za psihoterapiju i edukacije za traumu – savjetnika. Trenutno je angažovana kao konsultantica međunarodnih organizacija koje rade na polju tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.