Etno-šovinistički “dejt” u dejtonskoj Bosni

Uskoro se navršava 25 godina od kada je potpisan mirovni sporazum u Dejtonu. Osim što je prokrčio put miru, ovaj sporazum, u aneksu četiri, prokrčio je put i takozvanoj „dejtonskoj BiH“. Ovaj aneks, koji predstavlja i važeći ustav, istovremeno je bivšu jugoslovensku republiku uveo u politički i ekonomski turbulentnu post-socijalističku i post-konfliktnu eru. Novim ustrojstvom, koje je trima konstitutivnim narodima garantovalo političku predstavljenost i ravnopravnost pri odlučivanju, Bosna je postavljena na etno-nacionalne političke temelje koji su institucionalizovali nestabilnost i političku tenziju.

Sistemski okvir za konstantnu tenziju među političkim predstavnicima triju konstitutivnih naroda naravno, ne bi bio dovoljan za održavanje „hladnog pogona“ etničkog nacionalizma – da nije istorijskog revizionizma i negiranja zločina iz devedesetih godina. Ono što je, međutim, važno naglasiti u vezi sa „hijerarhijom“  uzroka političkih tenzija, jeste da je struktura nadređena i na neki način determiniše praksu negiranja zločina i prekrajanja istorije. Najpre je napravljen ustavni i politički okvir unutar kog je politički najrelevantniji koncept postao onaj etnički, a onda su ti etnički identiteti polako izgurali sve druge elemente iz prostora političkog.  Ovakvo ustavno i političko ustrojstvo imalo je fatalne posledice po društvenu koheziju i mogućnost brže i radikalnije promene stanja kreiranog ratom i „Dejtonom“. Paralelno, posledice su bile teške i na terenu suočavanja s prošlošću koje će, kada iole substancijalnija promena počne, morati biti integralnim i važnim delom te promene.

Pitanje razračunavanja sa zločincima i njihovim nasleđem ne može se dakle posmatrati mimo strukturne postavke Bosne kao države u koju je uzidana podela na dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Etnifikacija politike dovela je do jačanja tribalističkog shvatanja etničkog identiteta, prema kom je snaga svakog od tri glavna identiteta zavisna od stepena prekrajanja bliže istorije. Tako srpski identitet u Bosni u mnogome prenaglašava elemente utkane u taj identitet. Mučeništvo i ispravnost, pravdoljubivost i slobodarski duh, koji su neizostavni elementi gotovo svakog etničkog, nacionalnog ili verskog identiteta, u slučaju bosanskih Srba kosi se sa faktografijom iz razdoblja 1992-1995. Zato se odbijanje suočavanja sa zločinima počinjenim u ime „odbrane srpstva“  pojavljuje kao neka vrsta inercije, jer bi svako suočavanje sa zločinačkom politikom političkih predstavnika Srba u Bosni devedesetih značilo i preispitivanje samih temelja „novog srpskog identiteta“ u toj zemlji. Ako postavimo tezu da je Republika Srpska, kao međunarodno priznati entitet dvoentitetske države Bosne i Hercegovine, nastala na temelju etničkog čišćenja i vojnih aktivnosti koje su izazvale brojne ratne zločine – uključujući i „finalno rešenje“ genocida u Srebrenici, onda je potpuno razumljivo to što se današnje političko vođstvo iz RS-a toliko opire suočavanju s prošlošću. Priznavanje zločina oslobodilo bi Srbe kolektivne krivice, jer je odgovornost na političkim vođama, njihovim politikama i vojnim zapovednicima. Ono sigurno ne bi ugrozilo ni legalni status Republike Srpske. Otkud onda toliko opiranja? Legitimitet nacionalne politike koji se oslanja na narativ o „slobodarskom i pravdoljubivom“ identitetu Srba urušio bi pod težinom „prvog greha“ prilikom borbe za autonomiju Srba u Bosni. Baš zato što je taj narativ podjednako važan kao i legalni status entiteta, pritisci da se tamošnje političko vođstvo razračuna sa zločincima i zločinima, predstavlja se kao napad na „srpsko biće“ koji u sebi sadrži i napad na samo postojanje Republike Srpske.

Slično je i sa hrvatskim identitetom u dejtonskoj BiH. Pozicija konstitutivnosti ubedljivo najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, uzima se kao jedan od dokaza pravdoljublja i bezgrešnosti borbe HVO-a. Čak ni presudom šestorci čelnika takozvane „Herceg-Bosne“ (ratno ime za pokušaj stvaranja hrvatskog entiteta u BiH) koji su osuđeni za UZP (Udruženi zločinački poduhvat), ovaj narativ nije narušen. Kako iz tabora bosanskog HDZ-a, tako i od zvaničnog Zagreba (bez obzira da li ga predstavlja HDZ ili SDP), konstantno se vrši pritisak oko „majorizacije“ Hrvata u Federaciji BiH i ukazuje na nepoštovanje „Dejtona“. Ovo dakako nema veze sa ugrožavanjem pozicije Hrvata, koliko ima veze sa ugrožavanjem pozicije Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Unutar šire slike, ovakvi zlokobni manevri imaju za cilj održavanje bilansa i balansa moći, koji se u nekim trenucima naruši time što jedna strana (u ovom slučaju bošnjačka) prevagne u odnosu na drugu ili druge (u ovom slučaju hrvatsku). Zanimljivo je da svako takvo narušavanje balansa, po pravilu vodi do još većeg naglašavanja etničkog identiteta koji je „ugrožen“ a time i do još snažnijeg revizionizma i veličanja ratnih zločinaca i samih ratnih zločina. Otuda zločini i zločinci ostaju ne samo nepriznati i negirani – već dobijaju jednu afirmativnu notu i veliča ih se čim se dati etnički identitet (čitaj političko vođstvo) oseti ugroženim.

Na kraju, tu je i bošnjačka strana ove trostrane medalje, koja je u nešto specifičnijoj poziciji u odnosu na ostale dve silom nametnute i silom definisane konstitutivne grupacije. Za razliku od srpske strane i njene dve glavne partije (SDS i kasnije SNSD) i bosanskog HDZ-a, SDA i dalje opstaje kao nosilac dvostruke uloge: čuvara bosansko-hercegovačke državnosti i čuvara bošnjačkog subjektiviteta unutar te državne zajednice dva entiteta. Kada je reč o suočavanju s prošlošću, SDA nema toliko problema da zločine počinjene od strane Armije BiH predstavi kao incidente jer su najbrojnije civilne žrtve rata upravo iz redova Bošnjaka. Ako Srebrenica nije genocid, ako su Markale granatirali Bošnjaci, baš kao i tuzlansku kapiju kao što tvrde pojedini politički predstavnici Srba, a Herceg-Bosna je i dalje dozvoljen politički termin među Hrvatima – zašto onda Kazani ne bi bili eksces a Ćelo i Caco obični sitni gangsteri? Ako je opsada Sarajeva zločinački proces koji se konstatno relativizuje, zašto bi onda tema sarajevskih Srba bila na agendi SDA? Na kraju krajeva, ako srpska politička vođstva u BiH i Srbiji konstantno eksploatišu temu Jasenovca a ujedno stavljaju klipove u točkove progresivne stranke Srba u Hrvatskoj (SDSS) da se u svojoj političkoj zajednici razračunaju sa ratnom prošlošću, zašto se onda bošnjačko političko vođstvo ne bi služilo srebreničkim genocidom da jednom godišnje „surfa“ na boli porodica žrtava – bez namere da se između dva „11 jula“ pozabavi svakodnevnim životom unesrećenih povratnika i žitelja Srebrenice?

Na „meniju“ dejtonske Bosne  nalazi se stoga politička logika koja je na jednu stranu odvojila političke elite a na drugu stranu (topovsko) meso u vidu naroda koji ne prestaje biti žrtvom ovakvog ustrojstva. Dejtonska Bosna najveći je neprijatelj suočavanja s prošlošću, jer u svojoj srži proizvodi i reprodukuje tenziju kojoj nije u interesu razračunavati se sa bilo kim ili bilo čim osim sa nastojanjem naroda da se oslobodi ove ludačke košulje. Rešenje za trenutnu situaciju, naravno nije lako pronaći. Ono sigurno ne stanuje u konceptima poput spolja nametnute „građanske BiH“, kojeg svako malo nude „veliki poznavaoci“ prilika liberalne orijentacije – kako iz regiona tako i iz inostranstva. Taj je koncept nemoguće nametnuti jer je za to potrebno napraviti jedan vakuum od dvadesetak godina u kom bi se ljudi oslobodili straha od „drugog“ koji bi pod plaštom demokratije i građanskog političkog ustrojstva ponovo mogao napasti ili ugroziti ostale po etničkoj liniji. Pozivi za „građansku Bosnu“  lišeni su sluha za specifičnost konteksta i predstavljaju elitističke imaginarije koji bi, baš kao i ona ekipa pre 25 godina, seli u neku ovalnu sobu i nacrtali, dopisali ili prepisali neka ustavna ili zakonska načela. To tako ne ide. Ono što je potrebno Bosni jeste angažman i pritisak na vođstva Srbije i Hrvatske da prestanu podržavati šovinističke etno-nacionalne elite u Bosni. Srbija mora zatvoriti svoja vrata Dodiku (i mnogim drugim političkim predstavnicima Srba u Bosni) i proglasiti ga za personu non grata. Mora mu se konfiskovati (ili zamrznuti) imovina u Srbiji, oduzeti mu se državljanstvo te zemlje i time ohrabriti tužilašvo u BiH da se pokrene pitanje porekla njegove imovine. Slično se mora napraviti i u Zagrebu za Dragana Čovića i mnoge druge iz redova hrvatske političke elite u BiH. Tek onda se od Sarajeva može očekivati da pokrene obračun sa porodicom Izetbegović (ali i Radončić i mnogim drugim). Kada se sa Bosne sklone šape i imperijalne pretenzije Srbije i Hrvatske, onda se ta nepostojeća i ustavno nepriznata skupina zvana Bosanci i Hercegovci može odvažiti da pokrene ustavnu i političku transformaciju svoje zemlje. U tom procesu, mi ostali možemo biti tu da odgovorimo na poziv za podršku i solidarnost. Svakako, nikad se više ne sme dogoditi da o Bosni odlučuje iko izvan njenih granica. Ono što se ipak mora desiti izvan njenih granica, jeste uklanjanje tegova koje nad tim prostorom drže ponajpre Srbija i Hrvatska – a onda i razni Briseli, Vašingtoni, Ankare. Bosna može jedino biti zemlja njenih ljudi i ničija više. Tek tada, prilikom reizgradnje i reintegracije iznutra, moguće je očekivati i suočavanje s prošlošću. To je svakako dug i neprohodan put. Ipak, nije i nemoguć.       

Filip Balunović je doktorirao na Scuola Normale Superiore u Firenci iz oblasti sociologije i političkih nauka. Osnovne studije završio na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, master iz domena Međunarodnih odnosa i evropskih studija na Evropskom institutu u Nici i Bilgi unuverzitetu u Istanbulu. Drugi master iz oblasti ljudskih prava i demokratije završio je na univerzitetima u Sarajevu i Bolonji. Kao gostujući istraživač radio je na univerzitetima u Kopenhagenu i Liverpulu. Autor je studije “O fenomenima procesa privatizacije u Srbiji” (Centar za politike emancipacije 2015). Autor je monografije “Beleške sa slobode” (Mediteran 2014). Izvršni je urednik Le Monde Diplomatique Srbija. Predaje na katedri za studije politike na Fakultetu za medije i komunikacije.  Trenutno je istraživač na CAS SEE (The Center for Advanced Studies – South East Europe) na Univerzitetu u Rijeci i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. 

Foto: Nedeljnik Vreme