Mi na filmu imamo jednu vrlo zanimljivu kvalifikaciju za filmove koji su snimljeni prije deceniju. Kad kažemo kako film lijepo stari, to znači da ga nije pregazilo vrijeme. I dalje je aktuelan i korespondira sa sadašnjicom. Uvijek se stresem kada mi gledaoci kažu kako je moj film Remake vizionarski jer iskazuje generacijski strah od ponovo ispričane i viđene priče, što je i naslov filma. Ušao sam u debitantsko snimanje kao 32-godišnjak s neutješnim osjećajem da se ništa u Bosni i Hercegovini ne odvija linearno i razvojno, već kružno i ponavljajuće. Otuda, sve što se dešava samo je remake nečega iz prošlosti. Dvadeset je godina od svjetske premijere i projekcije filma Remake u Rotterdamu koji sam snimio po istinitoj priči mog prijatelja i pisca Zlatka Topčića i njegovog oca Zaima. Njihova sudbina je samo jedna u nizu transgeneracijskih trauma koje proživljavaju svi Bosanci i Hercegovci. Kraj filma snimljen je kao scenarističko-rediteljska intervencija u priči: nakon povratka u rat iz pariškog egzila u Sarajevo, pri napadu na srpski bunker, glavni junak filma Tarik naleti na svog predratnog prijatelja Miru. Sada srpski borac, s druge strane fikcije predratnoga prijateljstva, Miro izvlači osigurač iz bombe signalizirajući prstima domaći film i obojica ginu. Često sam bio napadan od svojih prijatelja kako je takav kraj filma defetistički i ne ostavlja nadu. S tim sam se osjećajem tada, kao i sada, intenzivno borio i nisam mu se mogao oduprijeti. Još je njemački pisac Remark pisao kako rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli. Većina moje raje boluje od PTSP-a, i sam se liječim tako što ne želim to priznati. Od svih ratnih iskustava najgora je neizvjesnost i nemoć, čekanje da se ostvare nečije prijetnje. Zato i rijetko govorim o ratu u bilo kojem društvu, neugodno mi je, znam da me mnogi ne razumiju, mada me je to iskustvo trajno obilježilo kao čovjeka i umjetnika. Skoro trideset godina nakon ratova devedesetih na Balkanu, borba za sadašnjost i budućnost sastoji se dijelom u falsificiranju prošlosti, u borbi za vlast nad prošlošću. Suočavanje s prošlošću je, dakle, politička igranka bez prestanka. Umjetnički jezik u suočavanju s prošlošću ima sposobnost da raspakuje maligni, neprihvatljivi narativ koji je štitio, branio zločin, da se on dekonstruira i da se sljedećim generacijama ne ostavlja u naslijeđe kao jedna otrovna društvena supstanca. Prošlost nije monolit, ne možemo se mi kao društvo suočiti s jednim ogromnim totalitetom koji se zove prošlost. Brižno se uzgajaju te ratne rane. Mediji pod kontrolom režima i političari trude se da rane nikad ne zarastu, da budu svježe. Ciljano se obnavljaju za stalnu ratnu priču koja se društveno konstruira kako bi se napravila mučenička zajednica da se drži zarobljenom u nekoj žalobnoj pozi uperenog prsta u druge i njihove krivce za uzroke sopstvenih nesreća. Umjetničko djelo ne mora da jedino i isključivo nosi određenu ideju angažiranosti. Ono mora biti samo za sebe, kompletno. Ne smije biti propaganda, ne smije biti za ili protiv nečega. U tom smislu od poratnih filmova želio bih istaći opus kolegice Jasmile Žbanić, koja naprimjer u filmu Grbavica  pitanje ljubavi između majke i kćerke, čini tu ljubav toliko moćnom da prenebregne i činjenicu nastanka tog djeteta kao rođenog uslijed ratnog silovanja. Grbavica je rijedak primjer kako je uspješan film donio određene društvene promjene jer se nakon njega prvi put zakonski prepoznaju status i prava žrtava ratnog seksualnog nasilja. Znači, to je suština filma koji nas suočava s činjenicama jer su gledaoci  poslije odgledanog filma bili iznenađeni da postoji toliki broj žena žrtava ratnog seksualnog nasilja i bili šokirani da te žene nisu imale zakonsku osnovu, da nisu bile priznate kao civilne žrtve rata. Ako film pokrene društveni dijalog, ako se nastavi u medijskom prostoru pričati i počne osjećati odgledana filmska priča s razumijevanjem, saosjećanjem i empatijom onda je to veliki uspjeh za autore filma i društveni benefit za sve nas, za zajednicu. Mislim da je i film Quo vadis, Aida iste autorice (Jasmile Žbanić) imao društveni kontekst koji je značio više od filma. Pored svjedočanstva da se genocid u Srebrenici nikada ne zaboravi,  također i svi genocidi koji su se desili na ovim prostorima da se nikada ne negiraju i da se nikada ne poriču, humanistička vrijednost ovog filma jeste činjenica da nije nastao iz intencije da bi ljude dalje sukobio ili razdvajao. Naprotiv, nastao je da bismo se bolje razumjeli i, kako kaže sama autorica, „nadam se, više voljeli“. Umjetnici imaju razvijeno čulo da osjete prije svih duhovni nemir kada nestaje sloboda, kada se pojavljuje radikalizam i totalitarnost kao historijski refren užasa autoritarnih država. Istinska umjetnost se oduvijek opirala takvim režimima, bila jedini prostor slobode koji daruje misli i osjećaje pomoću kojih otkrivamo i slušamo svijet oko nas. Uvijek smo preko vrhunskih umjetničkih djela spoznavali koliko je važan osjećaj za interakciju, velikodušnost i darivanje, na čemu i počivaju temelji solidarnosti društvene zajednice. Mi imamo u svom historijskom iskustvu sjećanja na izrazito represivne metode nametanja mišljenja kroz različite ideologije, religije ili nacionalna osjećanja kao jedinog pravila političkog ponašanja isključivosti koje se završilo balkanski krvavo (nažalost, nisam siguran da je neponovljivo i u budućnosti).

Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno, jedan je oblik fundamentalizma koji ugrožava polje slobode. Protiv takvih tendencija režima treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao prostor koji otvara vrata svim ostalim duhovnim dimenzijama. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma i antihumanizma.

Mnogi su proricali demokratski val slobode u Evropi nakon pada Berlinskog zida kao signal svršetka ratova, ugnjetavanja i historije kao moći jer se vjerovalo u dolazak epohe kada će ljudska historija biti utemeljena na našoj sposobnosti da govorimo, mislimo i međusobno razgovaramo. Nažalost, vrlo brzo se na primjeru ex-jugoslavenskog raspada vidjelo da smo daleko od tog stanja duha. Pripadam generaciji koja dobro zna šta znači sloboda i zato vjerujem da borba za demokratiju kao garanciju slobode ima punog smisla i da nas jedino ona može spasiti. Iz dana u dan nam se pokušava suspendirati sloboda, iščezla kao ideal na razini političkih stranaka, ali i u međusobnim ljudskim odnosima gdje se uzurpira u ime etničkog kolektiviteta pravo pojedinca na ideju slobode i dostojanstva.

U višedecenijskoj etničkoj tiraniji gotovo da smo ostali bez slobode mišljenja, govora, bez slobode koja znači drugačije razmišljati, biti drugačiji, imati različite stavove; bez takve slobode nema ljudskog dostojanstva.

Pamćenje je život koji uvijek stvaraju ljudske skupine, u stalnoj je mijeni baš kao i umjetnost koja se temelji na osjećanjima i magiji. Umjetnost čini otvorenim dijalektičko sjećanje, za kritičko preispitivanje iskaza „Bilo je…“ – ta strašna historijska riječ kojom se često pokriva mržnja, borba i ljudska tuga. Otud se čovjek, prije svega historijski čovjek koji svoju prošlost čini svojom obavezom, definira preko nje i otkriva svoju sadašnjost. Zato Mi svi imamo prošlost, ali sebi dajemo historiju. Većina filmova koji se bave suočavanjem s prošlošću jesu zajednički, koprodukcijski poduhvat Sarajeva, Zagreba i Beograda koji pokušava baciti umjetničko svjetlo spoznaje onoga što smo bili, ali i što želimo biti i postati u budućnosti. Želimo sebi objasniti historiju, ući u labirinte pamćenja koje je po prirodi višestruko razdijeljeno, kolektivno, pluralno i individualizirano. Umjetnost sjećanja ukorjenjuje se u slici, predmetu, detalju čina, vezuje se u relaciji ljudi – prostor, ima pravo na diskontinuitete, iskrivljenja i osjećanja – zato je uvijek sumnjičava prema historiji. Film ne memorijalizira sjećanja, ne pretvara ih u kamen i spomenike, ne stvara institucionalne i službene narative koji postaju mjesta jednodušnosti i jednoumnosti militantnih uvjerenja „naučenih istina“. Svjestan da živi ovdje i sada, svaki filmski autor publici želi da ispriča priču otvorenu u širini različitih značenja, ali sažetu u svom ličnom odnosu s vlastitom prošlošću. Filmska stvaralačka alkemija na čudan način pridonosi da se bavljenje historijom pretvara u repozitorij tajni sadašnjosti koje nam omogućavaju prodor u budućnost sjećanja.

Film koji slika mikrosvijet pojedinca ili jedne porodice odražava usku, intimnu i osobnu vezu što je u ovoj eri „eksplozije sjećanja“ promjena načina percepcije koja daje smisao i život historiji da ne postane „višak“ koji opterećuje generacije, već prostor svom razumijevanju prošlosti.

Dino Mustafić, reditelj